"Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla, nego i svoju sopstvenu korist od očigledne štete". - Ivo Andrić
Zamišljena kao politički sustav koji će na pravedniji
način distribuirati društvenu moć od feudalnog sustava – uvođenjem neke
vrste izborne aristokracije umjesto dotadašnje nasljedne aristokracije –
demokracija je postala mehanizmom perpetuiranja starih nepravdi i
sigurnim putem u ponovnu refeudalizaciju društva. Istjeravši na velika
vrata feudalno društvo statusa, demokracija je na mala vrata i pod
drugim imenom vratila status i privilegije u društveni život. Ako smo
nekad imali feudalce i grofove, danas imamo privilegirane društvene
grupe, koje organiziranim pritiskom na političare ostvaruju svoje
privilegije zakonodavnim putem.
Jednu od tih najutjecajnijih, ako ne i
najutjecajniju, grupu za pritisak u Hrvatskoj predstavljaju sindikati.
Nedavna saborska rasprava oko novog Zakona o radu (ZOR), predstavlja
pravi slučaj za primjer kako ova neizabrana grupa za pritisak bez
ikakvog demokratskog legitimiteta promiče vlastite interese putem
pritiska na zakonodavnu vlast i time ugrožava same temelje demokracije u
Hrvatskoj. Naime, Milanovićeva vlada pokušava unijeti neke minimalne
izmjene u Zakon o radu, koje neće promijeniti ništa bitno, ali i takve
promjene su naišle na protivljenje sindikata, koji to vide kao
ugrožavanje "prava" – točnije bi bilo reći privilegija – svojih
štićenika, pa koriste svoju moć i utjecaj na zakonodavnu vlast kako bi
spriječili bilo kakve izmjene ZOR-a.
Hrvatska ima najrigidniji Zakon o radu u Europi, a to
je u direktnoj srazmjeri s tim da smo i šampioni u nezaposlenosti.
Zakon o radu kakav postoji u Hrvatskoj bio bi kamen o vratu svakoj
ekonomiji. On je, pored drugih zakonodavnih prepreka biznisu u nas, i
glavni razlog zbog kojeg strani investitori u širokom luku zaobilaze
Hrvatsku a naši radnici ostaju bez posla. Od ovakvog Zakona o radu
koristi imaju jedino zaposlenici u javnom sektoru, kojih se u našoj
maloj Hrvatskoj nakupilo nevjerojatnih 230 000. Plaće te armije
zaposlenika u javnom sektoru, pored svih drugih ovisnika o državnom
proračunu, financira tek oko milijun zaposlenih u privatnom sektoru.
Interese radnika u privatnom sektoru štite jedino oni
sami, svojim radom, i njihovi poslodavci, koji se u nemogućim uvjetima
državne presije nad ekonomijom u Hrvatskoj, svakog mjeseca bore da im
osiguraju plaću. To bi bio manji problem kada, pored svih tih davanja
našoj preglomaznoj državi, ne bi morali financirati i ovu armiju
državnih uhljeba, koji su u službu primljeni uglavnom po liniji
partijske podobnosti. Međutim, smanjenje ovolikog broja zaposlenika u
javnom sektoru čini se nemogućim, jer njihova radna mjesta (to su
uglavnom radna mjesta, a ne posao!) štite moćni sindikati. Samo je
besprimjerna laž kada sindikati prosipaju demagogiju da oni štite
radnike. Ne, oni štite samo radna mjesta (na kojima je pitanje da li ima
i posla) zaposlenika u javnom sektoru. Za radnike u privatnom sektoru
nije ih briga. Oni su samo zastupnici interesa jedne manjine, zbog koje
ispašta ogromna većina radnika u privatnom sektoru. Kada se tome doda to
da su posljedice ekonomske krize i duboke recesije osjetili samo
radnici u privatnom sektoru, dok zaposlenici u državnom sektoru nisu
krizu niti osjetili, onda imamo pravu sliku dubine socijalnog
raslojavanja u Hrvatskoj, ali i adresu odgovornih za takvo stanje.
No, to nije cijela priča – to je samo njen neposredno
vidljivi dio. Ono što se ne vidi, to je šteta koju rigidno radno
zakonodavstvo ima prema socijalno najugroženijoj grupi, a to su
nezaposleni i mladi. Od početka krize je u privatnom sektoru bez posla
ostalo preko 200 000 ljudi. Većina europskih zemalja je upravo zbog
krize dodatno fleksibirala radno zakonodavstvo, što je omogućilo ljudima
koji su ostali bez posla novo zapošljavanje, ali ne i Hrvatska.
Hrvatska ostaje pri sindikalnoj dogmi da samo rigidno radno zakonodavstvo može "sačuvati radna mjesta".
Može, ali samo za povlaštenu grupu zaposlenih u javnom sektoru – a
cijenu toga plaćaju zaposleni u privatnom sektoru (otpuštanja i niže
plaće), ali i nezaposleni i mladi, koji se ne mogu nadati novom
zaposlenju. Rigidno radno zakonodavstvo ne štiti radnike i ne čuva radna
mjesta, kao što to tvrde sindikati, već je, naprotiv, jedan od glavnih
generatora nezaposlenosti. Kao što je dobro primjetio Petar Lovrić,
predsjednik Udruge malih i srednjih poduzeća, sindikati sprečavanjem
promjena ZOR-a "štite nezaposlene od otkaza s posla kojeg nikad neće
dobiti".
O svemu tome su nedavno potakli raspravu Nenad Bakić
i Davor Huić na Facebook profilu HDZ-ovog saborskog zastupnika Domagoja
Ivana Miloševića, što je uznemirilo neke duhove i podiglo priličnu prašinu
u javnosti. Dobro je da se o tome povela javna rasprava bar na ovaj
način, jer mediji rijetko kad prenose disonantne glasove – dapače,
sindikati svoju nesrazmjernu moć imaju upravo i zbog podrške koju
dobivaju od medija, osobito od HRT-ovih novinara. Nenad Bakić je, naime,
pozvao Miloševića da se jasno očituje o tome što smatra pod "mudrom
ekonomskom politikom" svoje stranke, ako njegov stranački kolega u
Saboru, Goran Marić, kritizira prijedlog novog ZOR-a populističkom
pričom o "uvođenju radnika na leasing",
čime očito ponavlja staru marksističku floskulu o "postvarenju"
radnika, dok je Davor Huić poentirao da je tragično da "navodno
konzervativna stranka u Saboru kritizira po svemu mlaku i nedovoljnu
reformu radnog zakonodavstva kao previše kapitalističku".
Zanimljivo je da je demagoški istup HDZ-ovog
zastupnika Marića, zdušno podržao vođa laburista Lesar. Sa saborske
galerije su to sve, naravno, pratile vođe sindikata. Možemo reći da su
zastupnici, u stvari, pred njima polagali sindikalnu omertu – zavjet da
se privilegije novog hrvatskog feudalnog staleža, tj. zaposlenika u
javnom sektoru, neće dirati. Također je zanimljivo da su samo prije
godinu dana, pri raspravi o Zakonu o radu, uloge bile obrnute – što nam
govori da ovo nije nikakvo pitanje stranačke ideologije, već stvar
interesa, utjecaja neizabranih centara moći na stranke i njihove
političke kalkulacije. Tada je premijer Milanović odbacivao svaku
mogućnost izmjene ZOR-a i fleksibilizacije tržišta rada – riječima da
"radnici nisu roba", koje podsjećaju na današnje Marićeve "ljude na
leasing". Jasno je, tada je Milanović bio pod sindikalnom omertom,
budući ga je podrška sindikata i dovela na vlast. Sada sindikatima
omertu treba položiti HDZ, koji će, po svemu sudeći, tj. ako stvari
ostanu nepromijenjene, dobiti sljedeće izbore.
HDZ je, u stvari, ovim polaganjem prisege sindikalnim
vođama, potvrđivao svoju računicu za dobivanje sljedećih izbora. Naime,
HDZ-ova računica kaže: uz podršku sindikata, dobivamo izbore. I to je
ta sindikalna stupica u koju je uhvaćena hrvatska demokracije i zbog
koje mi nikako da izađemo iz socijalizma, a danak čemu trenutno plaćamo
ovom šestogodišnjom recesijom. Vlast u Hrvatskoj dobiva onaj koji dobije
potporu sindikata. Zauzvrat, svaka nova vlast sindikatima mora položiti
prisegu da neće dirati u njihove privilegije. To je Magna Carta
Croatorum, koja je od demokratske Hrvatske napravila socijalističku
prčvarnicu iz koje se nikako ne možemo iskobeljati. HDZ je, preko svog
saborskog zastupnika Marića, upravo prisegao hrvatskim sindikatima da
neće dirati njihovo leno i privilegije. To je recept za propast i
produžavanje naše agonije.
Zbog toga je neophodno pritisnuti HDZ i povesti o
tome javnu raspravu, kako bi se, kao vjerojatni pobjednik na budućim
izborima, prije izbora izjasnio o tome kako zamišlja reformirati
hrvatsko gospodarstvo – popuštanjem sindikatima i očuvanjem sustava
feudalnih privilegija ili smanjivanjem broja zaposlenika u javnom
sektoru, fleksibilizacijom tržišta rada i smanjivanjem državnih nameta
gospodarstvu, po uzoru na uspješne kapitalističke ekonomije? Političke
stranke se trebaju očitovati o tome da li podupiru ideju da Hrvatska i
dalje bude društvo statusa i privilegija ili su za to da budemo društvo
jednakih šansi za sve, u kojemu će svatko moći svojim sposobnostima i
radom unaprjeđivati vlastito blagostanje.
Ako Hrvatska bude i dalje živjela pod ucjenom
sindikata, gdje će njihove privilegije zarad podrške na izborima štititi
političke stranke, Hrvatska gubi i tone još dublje u neofeudalni
socijalistički glib u kome većina trpi i radi zarad blagodati manjine.
Stoga je neophodan snažan pritisak javnosti na kandidate za buduću vlast
u Hrvatskoj da se očituju po ovom pitanju i da o tome iznesu jasan stav
prije izbora, kako bismo bili sigurni da će se otkloniti ovaj
socijalistički sustav socijalnih nepravdi i očuvanja privilegija.
Produžavanje ovakvog stanja u kome neformalne i neizabrane grupe
ucjenjuju predstavnike naroda kako bi ostvarili svoje interese, samo
dalje potkopava i ugrožava i demokraciju i našu budućnost. Osim ako
nismo, po onoj Andrićevoj, već postali "poremećen narod" koji više "ne
razlikuje svoju korist od očigledne štete".
Izvor: Republika
Nema komentara:
Objavi komentar