Možda smo sve ono dobro što nam je nudio naš “jučerašnji svijet” morali izgubiti kako bismo “ovaj novi” naučili više cijeniti?
Bio jednom jedan svijet u kojem su ljudi mogli izlaziti van kad god su htjeli, ići kamo god su htjeli i raditi što god su htjeli. Na živim ulicama svoga grada sretali bi druge ljude, neki bi žurili na posao, drugi išli u školu, treći bi samo šetali, razgledali izloge ili s prijateljima prekraćivali vrijeme na terasi nekog kafića.
Taj svijet se promatraču sa strane ponekad činio kao uzavrela košnica, bez nekog naročitog plana i reda. A opet, taj je prividni kaos ipak bio iznutra uređen, redom sazdanim od snova, očekivanja i želja ljudi koji su mogli planirati svoje vrijeme. Nesagledivo tkanje svijeta bilo je ispleteno nitima slobodne volje ljudi okrenutih budućnosti. I te su niti naših očekivanja, nadanja i želja, inače tupi prostor našeg iskustva, koji je svakog trena prijetio survati se u nijemi kaos, pretvarale u uređeni sklad života i traganja za smislom.
A onda smo upali u Matriks. Upasti u “matriks” znači da netko drugi, neka druga sila, određuje i planira naše vrijeme. Odjednom je sve stalo i nastupilo je “veliko zatvaranje”. Ulice su opustjele, terase kafića ostale su bez ljudi, poslovi su se počeli gasiti, škole su zatvorene i prebačene u virtualni svijet, na igralištima više nema dječje vike. Čitav je život, čini se, vraćen “na tvorničke postavke”, na čistu, rastegnutu sadašnjost, a sjećanje na prošli svijet samo daleka uspomena, koju krijumčarimo kao kakvu luksuznu robu.
Sati su postajali jednolični i postupno su se pretvarali u dane, ponedjeljak se pretvarao u utorak, a utorak u srijedu, dani postali isti kao i tjedni, a tjedni su postajali mjeseci. Vrijeme svedeno na sadašnjost ostaje bez horizonta smisla, a nama postaje sve jasniji smisao čuvene Dalijeve slike “Postojanost pamćenja”, sa satovima koji se tope. Vrijeme svedeno na čistu sadašnjost, u stvari, više i nije vrijeme, već vrijeme koje se pretvara u prostor, halucinantni zatvoreni prostor, odnosno, kako se to danas ljepše kaže - karantena.
Život u Matriksu, gdje je sve izvana uređeno i unaprijed proračunato, možda na prvu ruku može djelovati privlačno, kao slika uvođenja reda u nepreglednom kaosu života. Poziva nas se na “samokontrolu”, apelira da “ostanemo doma”, da ne izlazimo van bez velike potrebe, da “držimo distancu”, a o svemu vodi računa “nacionalni stožer”, koji redovito izdaje svoje “upute” koje moramo slijediti. I to tako možda stvarno djeluje izvana, ali iznutra dobijamo samo klaustrofobičnu sliku čistog užasa u kojemu nestaje naša sloboda.
Kažu da je ta užasna slika potpune determiniranosti naše volje opsjedala svetog Augustina dok je u svom biskupskom gradu Hiponu, koji su opkolili Vandali, čekao smrt. Mučila ga je misao da je sve u vremenu već unaprijed određeno, da je vrijeme tek iluzija, puka kulisa za igru nadvremenih sila. U takvom je svijetu čovjek bez ikakve šanse, a njegova slobodna volja tek gorka poruga. U svijetu u kojem bi sve unaprijed bilo određeno, a Bog djelovao poput Matriksa, naš svijet bi bio samo privid, ljudi osuđeni na prokletstvo, a vrijeme koje nam je dano slika pakla.
Ovo podsjećanje na Augustina može poslužiti i nama danas, dok se, baš poput njega, nalazimo u karanteni pred prijetnjom malog virusa iz Wuhana, suočeni s životom u praznoj sadašnjosti koja vrijeme topi u bezobličnu materiju. Stoga nije zgoreg u ovim danima podsjetiti se svega onog dobrog, punine života, ljubavi i nade, koje nam je nudio naš “jučerašnji svijet” i život u slobodi, koje smo tako olako prihvaćali kao podrazumijevanu danost. Jer, možda smo sve to morali izgubiti kako bismo ovaj novi naučili više cijeniti?
Jedan je grčki mudrac govorio kako “ljudi moraju umrijeti jer nisu naučili povezati kraj s početkom”. Augustin je utjehu pred smrću pronašao u Bogu koji u činu spontanosti stvara svijet iz ničega i održava ga svojom ljubavlju. Nikakva nužnost Boga nije mogla natjerati da stvori svijet, on je začet u slobodi, neobjašnjivim činom božanske milosti. Samo u takvom svijetu čovjek slobodno može planirati svoje vrijeme i gajiti nadu u novi početak.
Ili, rečeno stihovima jednog drugog mudraca: “Šta je na kraju srijede? Četvrtak./ A šta – na kraju četvrtka? Petak./ Na kraju svih krajeva?/ Uvijek je jedan novi početak./ Krajevi se potroše, počeci uvijek traju./ Početak – eto šta je na kraju!”
Nema komentara:
Objavi komentar