Paradoks modernog europskog svijeta upisan je u naslovu proglasa kojim je taj svijet utemeljen – u čuvenoj "Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina". Kako vidimo, već u samom naslovu glavnog dokumenta Francuske revolucije postoji napetost između univerzalističke apstrakcije "prava čovjeka" i zakonima države definiranih "građanskih prava", koju napetost Deklaracija želi sakriti, poništiti, izbrisati. Čitava potonja povijest Europe određena je ovom dinamikom liberalnog univerzalizma i, nazovimo ga tako, konzervativnog partikularizma. Liberali vjeruju da svaki čovjek kao individua ima određena "neotuđiva prava", neovisno o državljanstvu i nacionalnosti, dok konzervativci smatraju da ta prava mogu biti zaštićena samo u unutar dobro definiranog okvira nacionalne države. To je bio dobro poznati vestfalski poredak, koga su univerzalistička načela Francuske revolucije pokušala uzdrmati iz temelja.
Iako su najviše nade za čovječanstvo polagane u ideju univerzalne ljudske prirode, sama povijest Europe dala je zapanjujući odgovor, predstavljajući naciju, tradiciju i kulturu kao sigurno pribježište individualnih prava. Čovjek isčupan iz korijena nacije i kulture kojoj pripada ne ostvaruje tako, kako to vjeruju liberali, svoju univerzalnu ljudsku prirodu, već ostaje bez svog temeljnog ljudskog određenja. Pokazalo se, naime, da ne postoji niti čovječanstvo, niti nekakva univerzalna ljudska priroda. Apatridi, izbjeglice, ljudi bez ikakvih prava, do svoje je istine dovedena slika liberalne nade u univerzalnost ljudskih prava. Slika čovječanstva kao proširene obitelji nacija, dobila je svoj povijesni odraz u slici nacije, a ne individue, kao istinskoj slici čovjeka.
Ljudska prava mogu biti zaštićena samo u okviru tradicionalnog vestfalskog poretka nacionalnih država. Izvan okvira nacionalne države liberalna utopija se pretvara u nihilistički pakao potpune bespravnosti i terora. Iako je taj liberalni san u Europi još uvijek živ, prije svega oličen u ideji i praksi Europske unije, nacionalne države su tu pokazale svoj čvrst korijen i pokušavaju se oduprijeti univerzalističkoj iluziji. U dvadesetom je stoljeću, kako znamo, taj san našao svoje puno prirodnije utočište na Istoku, gdje se pokušala izgraditi komunistička utopija univerzalne jednakosti i bratstva. To je bilo moguće upravo stoga što je tamo korijen nacionalne države bio slab i krhak, pa su se i beskorijene univerzalističke ideje tamo bolje primale. Na kraju je ipak i komunistički istok pao pod pritiskom zahtjeva za ostvarenjem nacionalnih prava. Na užas liberalnih univerzalista, pokazalo se da nacionalne države predstavljaju sasvim solidnu garanciju i individualna prava.
Dvadesetiprvo stoljeće nam je donijelo novu mutaciju liberalnog univerzalizma u liku radikalnog islama. Islamski svijet nikad nije priznavao nacionalnost, niti je težio uspostavi nacionalnih država. Ni pokušaj europskih kolonijalnih sila da se u islamskom svijetu stvori vestfalski sustav nacionalnih država po uzoru na onaj europski, nije polučio značajniji uspjeh. U samoj koncepciji islama postoji jedino dar al-islam, "Kuća islama", odnosno svijet mira, i dar al-harba, svijet rata. Misija islama je osvajanjem pokoriti dar al-harbu, i na taj način ostvariti univerzalni mir. Otuda je jasno zašto je islamski svijet bio puno prijemčiviji za univerzalističke ideale Francuske revolucije od konzervativnog vestfalskog sustava nacionalnih država. Pod francuskom se kolonijalnom upravom u Egiptu dobro primio revolucionarni pelcer liberalnog univerzalizma, koji je potom okrunjen osnivanjem Muslimanskog bratstva. Suvremeni islamizam, koji hara arapskim svijetom i terorizira Europu, samo je na islam adaptirana vezija liberalnog učenja o univerzalnom bratstvu, slobodi i jednakosti.
Kada danas gledamo mučne prizore užasa i terora koje islamisti ostavljaju po europskim ulicama, ne možemo se oduprijeti dojmu da se Europska unija ne može oduprijeti izazovu radikalnog islama, jer je i sama rođena iz istog duha i dijeli iste iluzije. Samo nacionalne države mogu imati odgovor na teror koji se danas širi iz islamskog svijeta. To je pouka koju nam daje slom europskog totalitarizma i renesansa nacionalnih država na europskom istoku u dvadesetom stoljeću. Upitno je hoće li se islamski svijet uspjeti izvući iz kruga terora svoje univerzalističke ideologije i nadići svoje povijesno naslijeđe, ali se Europa mora držati svojih povijesnih spoznaja i dosega u borbi protiv opsjena i stranputica liberalnog univerzalizma.
Večernji list
Iako su najviše nade za čovječanstvo polagane u ideju univerzalne ljudske prirode, sama povijest Europe dala je zapanjujući odgovor, predstavljajući naciju, tradiciju i kulturu kao sigurno pribježište individualnih prava. Čovjek isčupan iz korijena nacije i kulture kojoj pripada ne ostvaruje tako, kako to vjeruju liberali, svoju univerzalnu ljudsku prirodu, već ostaje bez svog temeljnog ljudskog određenja. Pokazalo se, naime, da ne postoji niti čovječanstvo, niti nekakva univerzalna ljudska priroda. Apatridi, izbjeglice, ljudi bez ikakvih prava, do svoje je istine dovedena slika liberalne nade u univerzalnost ljudskih prava. Slika čovječanstva kao proširene obitelji nacija, dobila je svoj povijesni odraz u slici nacije, a ne individue, kao istinskoj slici čovjeka.
Ljudska prava mogu biti zaštićena samo u okviru tradicionalnog vestfalskog poretka nacionalnih država. Izvan okvira nacionalne države liberalna utopija se pretvara u nihilistički pakao potpune bespravnosti i terora. Iako je taj liberalni san u Europi još uvijek živ, prije svega oličen u ideji i praksi Europske unije, nacionalne države su tu pokazale svoj čvrst korijen i pokušavaju se oduprijeti univerzalističkoj iluziji. U dvadesetom je stoljeću, kako znamo, taj san našao svoje puno prirodnije utočište na Istoku, gdje se pokušala izgraditi komunistička utopija univerzalne jednakosti i bratstva. To je bilo moguće upravo stoga što je tamo korijen nacionalne države bio slab i krhak, pa su se i beskorijene univerzalističke ideje tamo bolje primale. Na kraju je ipak i komunistički istok pao pod pritiskom zahtjeva za ostvarenjem nacionalnih prava. Na užas liberalnih univerzalista, pokazalo se da nacionalne države predstavljaju sasvim solidnu garanciju i individualna prava.
Dvadesetiprvo stoljeće nam je donijelo novu mutaciju liberalnog univerzalizma u liku radikalnog islama. Islamski svijet nikad nije priznavao nacionalnost, niti je težio uspostavi nacionalnih država. Ni pokušaj europskih kolonijalnih sila da se u islamskom svijetu stvori vestfalski sustav nacionalnih država po uzoru na onaj europski, nije polučio značajniji uspjeh. U samoj koncepciji islama postoji jedino dar al-islam, "Kuća islama", odnosno svijet mira, i dar al-harba, svijet rata. Misija islama je osvajanjem pokoriti dar al-harbu, i na taj način ostvariti univerzalni mir. Otuda je jasno zašto je islamski svijet bio puno prijemčiviji za univerzalističke ideale Francuske revolucije od konzervativnog vestfalskog sustava nacionalnih država. Pod francuskom se kolonijalnom upravom u Egiptu dobro primio revolucionarni pelcer liberalnog univerzalizma, koji je potom okrunjen osnivanjem Muslimanskog bratstva. Suvremeni islamizam, koji hara arapskim svijetom i terorizira Europu, samo je na islam adaptirana vezija liberalnog učenja o univerzalnom bratstvu, slobodi i jednakosti.
Kada danas gledamo mučne prizore užasa i terora koje islamisti ostavljaju po europskim ulicama, ne možemo se oduprijeti dojmu da se Europska unija ne može oduprijeti izazovu radikalnog islama, jer je i sama rođena iz istog duha i dijeli iste iluzije. Samo nacionalne države mogu imati odgovor na teror koji se danas širi iz islamskog svijeta. To je pouka koju nam daje slom europskog totalitarizma i renesansa nacionalnih država na europskom istoku u dvadesetom stoljeću. Upitno je hoće li se islamski svijet uspjeti izvući iz kruga terora svoje univerzalističke ideologije i nadići svoje povijesno naslijeđe, ali se Europa mora držati svojih povijesnih spoznaja i dosega u borbi protiv opsjena i stranputica liberalnog univerzalizma.
Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar