Ruho novog hrvatskog konzervativizma

Sada, kad su se prve impresije s inauguracije nove hrvatske predsjednice slegle, a ona konačno preuzela svoju predsjedničku dužnost, onkraj prvih oduševljenja, zgražanja i pripadnih im emotivnih izljeva, možemo reći da je Hrvatska u predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović dobila ruho novog, europskog konzervativizma.

To je ruho koje mnogima neće pristajati, ali će se s njim odsad morati nekako naučiti nositi ili boriti, ako žele igrati relevantnu ulogu na hrvatskoj političkoj sceni. No, po prvim reakcijama bi se reklo da mnogi to još uvijek nisu shvatili. Bilo da se radi o izljevima ljubavi zdesna, gdje ju se doživljava kao obnoviteljicu "stare slave" HDZ-a, bilo da se radi o potcjenjujućim i prezrivim pogrdama, koje dolaze s lijeva, svi promašuju. Niti je predsjednica Grabar-Kitarović samo transmisija nekadašnje moći i ideologije HDZ-a, niti ju se može uvjerljivo vezati za taj milieu kako bi ju se kompromitiralo.

Nova hrvatska predsjednica je svima dala zahtjevnu domaću zadaću. Ona je svojom pojavom redefinirala cjelokupnu hrvatsku političku scenu. Možemo, dakle, reći da je hrvatska po prvi puta dobila autentičnu političku figuru koja snažno reprezentira desni centar u političkom spektru.

S tom činjenicom će se morati suočiti kako oni koji su dosad naokolo trubili kako je nemoguća autentična, uljuđena desnica, tako i stara desnica koja je dosad nekako uvijek odgovarala opisu svojih ljevičarskih pandana. Izborom Kolinde Grabar-Kitarović za predsjednicu Hrvatska se većinski pozicionirala na desnom centru.

Začudo, to je upravo onaj dio glasačkog tijela koji dosad nije imao svog autentičnog reprezenta. Njena pobjeda za njen matični HDZ nije toliko njihova pobjeda, koliko putokaz ka tome što moraju učiniti ako žele osvojiti vlast na sljedećim izborima. Njen inauguracijski govor je, stoga, više djelovao kao pljuska otrježnjenja HDZ-u, nego kao izraz temeljnih principa sadašnjeg HDZ-a.

U njenom inauguracijskom govoru je progovorila samosvjest novog konzervativizma, prije nego što bi se u njemu ogledali principi stare hrvatske desnice, koju sadašnji HDZ u punom smislu oličava. U tom govoru se više ogledao sukob nove i stare hrvatske desnice, nego njihov sklad. Više je to izgledalo kao pljuska za pljuskom starom HDZ-u, nego kao prisega vjernosti.

Obraćanjem "Hrvaticama i Hrvatima, i svim njenim građankama i građanima" definirala je Hrvatsku kao nacionalnu državu Hrvata, koja brine o pravima nacionalnih manjina. Akcent je stavila na značaj uloge žene u društvu, na temu rodne ravnopravnosti, kao i na prava seksualnih manjina, što su tabu-teme za staru desnicu.

Dala je primjeren značaj pitanju Hrvata u BiH i Srbiji i pokazala spremnost na otvoren razgovor o neriješenim pitanjima sa susjednim državama, ali i podvukla snažnu privrženost Hrvatske euro-atlantskim integracijama. To su sve pitanja o kojima je dosadašnja hrvatska politika više mucala i tumarala u mraku, nego jasno vidjela i o njima govorila.

Ekonomskim temama je prišla na dosad u Hrvatskoj nečuven način – njene riječi da "država ne stvara posao, već da posao stvaraju poduzetnici...koje treba porezno rasteretiti", morale su našim ekonomskim populistima i zaljubljenicima u mantru o "državi koja otvara radna mjesta", zvučati kao da dolaze s neke druge planete.

Hrvatska desnica je, naime, dosad uvijek bila veliki privrženik socijalističkog državnog intervencionizma u ekonomiji. U tome se ni po čemu nije razlikovala od hrvatske ljevice. Ovo je prvi puta da se neki političar s desnice, tako visokog – ustvari, najvišeg – političkog ranga, jasno distancira od socijalističkih ekonmskih politika i otvoreno zagovara ekonomski liberalizam kao egido desne ekonomske politike.

Na ovakve političke stavove ljevica nema odgovora. Hrvatska ljevica se dobro snalazi kada su glavna tema virtualna svjetonazorna pitanja, kada građane može plašiti "ustaškom zmijom", "povampirenim fašizmom", netolerantnom, ksenofobnom, mračnom desnicom – i kada se desnica trudi jednako dobro igrati tu vječnu hrvatsku igru "ustaša i partizana". Kada pred sobom ima desnicu koja svoje korijene ima u autentičnoj europskoj desnici, u pristojnoj konzervativki, čiji su politički stavovi bliži Angeli Merkel nego Ruži Tomašić, ljevica nema obrane.

Istovremeno, to je putokaz HDZ-u kojim putem mora ići kako bi osvojio vlast. Ako se bude natjecao s SDP-om u svjetonazornim pitanjima o prošlosti iz naftalina, željena vlast im lako može izmaknuti. Kako su sada pozicionirani odviše desno, moraju se u hodu prestrojavati da bi izbjegli Milanovićeve lijeve krošeje, koji ih sigurno čekaju na mjestu na kojem sada stoje.

Moraju žurno dati ekonomski program koji će biti puno više od spiska lijepih želja i pouzdanja da stvar može riješiti bavarski institut, koji taj program piše već dvije godine. To mora biti ekonomski liberalan program, a ne program ekonomskog nacionalizma i miješanja države u gospodarstvo. To pogotovo vrijedi za stranku koja ima teško breme optužbe da je od hrvatske ekonomije napravila korupcionaški rasadnik uhljeba i partijskih parazita.

Kolinda Grabar-Kitarović je pokazala svima da izborna pobjeda leži u osvajanju simpatija desnog centra. To je dobra vijest za Hrvatsku, ali zahtijevan zadatak, čini se i prezahtijevan, za hrvatske političare. Na ljevici nema mjesta širenju, desnica još uvijek nije pokazala da je sposobna uzeti taj pehar namijenjen pobjedniku. Ne treba se zavaravati da će ga uzeti na krilima pobjede nove hrvatske predsjednice, jer to je njena pobjeda. Svi ostali moraju glasačima na desnom centru djelovati bar jednako uvjerljivo kao ona da bi uzeli kup.