Povratak politike u Europu – je li Minsk 2015. novi Beč 1815.?

Novi mirovni sporazum o Ukrajini, koji je u četvrtak, nakon maratonskih cjelonoćnih pregovora, potpisan u Palači neovisnosti u Minsku, budi krhku nadu da bi konačno mogao biti opovrgnut čuveni Clausewitzev dictum da je rat samo "nastavak politike drugim sredstvima", koji je kao bespogovornu istinu prihvatilo naše apolitično doba. Rat nije nastavak politike, već njeno odustvo. Kao što je rekao bivši američki državni tajnik, Henry Kissinger, pravi test za politiku nije u tome kako započeti rat, već kako ga okončati.

Navršava se godinu dana otkako je politika napustila Ukrajinu, a zemlja gurnuta u, čini se, beskrajni građanski rat. Političke formule i rješenja zamijenjena su ideološkim krilaticama bez sadržaja i reaktiviranjem anakronih hladnoratovskih svjetonazornih sporenja. Istok i Zapad su se ponovno počeli pisati velikim slovom, reaganovska retorika o "slobodnom svijetu" i "carstvu zla" dobila je svoju novu upotrebu i jednako imponira, a već deflatorna lozinka o "europskim vrijednostima" dobila je novi fiskalni stimulus.

Nakon referendumske aneksije Krima, dobili smo dalju eskalaciju nepolitičkih pristupa rješavanju krize u Ukrajini, od ekonomskih sankcija pojedinim ruskim dužnosnicima, do financijske pomoći Ukrajini i prijetnji slanjem podrške u naoružanju. Ruski predsjednik Putin bi, također, trebao imati u vidu da vjerovanje u vojno rješenje sukoba može doprinijeti samo daljoj konfrontaciji sa Zapadom i obnavljanju Hladnog rata, ne i rješenju sukoba.

Koliko je takav pristup rješavanju krize u Ukrajini promašen i nepolitički, možda najbolje svjedoči odgovor američkog republikanskog senatora, Lindseya Grahama, koji je na novinarski upit koliko bi slanje naoružanja Ukrajincima bilo djelotvorno glede zaustavljanja rata, odgovorio da vjerojatno ne bi, ali da bi se on osjećao bolje, jer bi time pokazao svoju "privrženost slobodi". Ideja politike nije korištenje politike kako bismo obodrili svoje ideološko pravovjerje, jer odustajanje od političkih rješenja može značiti samo iskazivanje svoje privrženosti ratu, a ne slobodi.

Otuda inicijativu njemačke kancelarke Angele Merkel, uz asistenciju francuskog predsjednika Hollandea, da u Minsku ponovno okupi ukrajinskog predsjednika Porošenka i ruskog predsjednika Putina, treba pozdraviti kao prvorazredni politički čin. Svjedoči to o tome da u Europi još uvijek nije zamrla vjera u moć politike, ma koliko slaba vjera u održivost ovog sporazuma inače bila.

Politička rješenja su uvijek krhka – zbog toga politička vještina i jest tako rijetka i osjetljiva stvar. Ovim sporazumom, jasno je, nijedna od strana neće biti zadovoljna. Separatisti na istoku Ukrajine njime gube nadu u eventualno pripajanje Ruskoj Federaciji, a centralne ukrajinske vlasti nadu u centralizirano upravljanje zemljom. Iako se u dokumentu govori o decentralizaciji, a ne o federalizaciji zemlje, članak 13., koji govori o promjeni ustava zemlje, svjedoči o tome da će to, ipak, biti više od puke "decentralizacije".

Federalizacija zemlje je jedini miroljubiv način da Ukrajina povrati suverenitet nad svojim teritorijem – a možda, u nekom narednom koraku, i Krim. Zauzvrat, istočne oblasti Ukrajine dobile bi vjerojatno pravo veta na odluke o priključenju Ukrajine Europskoj uniji ili NATO-u, što je opcija od koje se želi zaštititi Rusija. Na taj način bi vojno neutralna Ukrajina vrlo brzo dobila šansu da postane mostom suradnje između EU i Rusije, umjesto da bude jabukom razdora.

Kako bilo, ova diplomatska inicijativa kancelarke Merkel, svjedoči o još jednoj stvari, kojoj je, činilo se, Europa odavno okrenula leđa – a to je nadmoć bilateralnih pregovora i sporazuma nad traženjem sveobuhvatnih, holističkih rješenja. Naime, iako je Europska unija stvorena kao zaloga vjere da na europskom tlu više neće biti rata, pokazalo se da je to ideološki konstrukt, koji ima malu vrijednost "na terenu", čak da može predstavljati konfliktni model, a ne model suradnje i mira.

Sporazum iz Minska umnogome podsjeća na jedan drugi mirovni sporazum, Bečki sporazum iz 1815. godine. Ni tada nitko nije vjerovao u njegovu dugotrajnost; nije imao unutarnju konzistentnost, niti je nudio sveobuhvatnu viziju mira. Bio je previše real-politički, i ovisio je o promjenjivoj volji tadašnjih vladara. Pa ipak, na njegovim zasadama je građen gotovo stogodišnji mir u Europi, razdoblje u kojem je Europa dosegla svoj navjeći polet i razvoj. Za nadati se je da bi i Minsk 2015. mogao postati novi Beč 1815.

Izvor: Večernji list