Čitajući ovih dana komentare povodom odluke vukovarskog Gradskog vijeća da donese izmjene i dopune gradskog Statuta, kojima se praktično ukidaju dvojezične ploče na javnim mjestima, ne mogu se oteti dojmu da se radi o ničem drugom nego o razgovoru gluvih. Sve tu prije djeluje kao loše glumljena igra neprepoznavanja i komedija zabune, nego dobro argumentirana i racionalna rasprava o lingvističkim pitanjima i odnosa većinskog naroda prema pitanjima nacionalnih manjina. Da je to doista samo spor oko jezika, valjda bi se i bolje sporazumjeli, zar ne?
No, to je sve prije nego lingvističko pitanje. Otuda su potpuno promašena, i već pomalo dosadnjikava, ona opetovana podsjećanja prosvijećenih promatrača ove muke s jezikom u Vukovaru da je ćirilica ne samo srpsko pismo, koje treba poštovati, već i pismo kojim su napisana mnoga vrijedna djela hrvatske nacionalne baštine, da je to pismo civilizacijska tečevina, koje je besmisleno optuživati da je odgovorno za ratove i zločine, itd., a sve u pokušaju da nađu neku bližu poveznicu između hrvatskog nacionalnog sentimenta i ćirilice, te ponude racionalno opravdanje ćirilice u Vukovaru.
Taj tip argumentacije teško komunicira s pozicijom protivnika ćirilice u Vukovaru, jer ta pozicija niti ne apelira na razum, već na emocije, ne traži poveznice, već uspostavljanje apsolutne razlike. Argument protivnika ćirilice je, pojednostavljeno, da oni nemaju ništa protiv ćirilice kao pisma, samo da još nije vrijeme za to i da su rane od prošlog rata još svježe. Očito je, protivnici uvođenja ćirilice na javnim mjestima u Vukovaru na ćirilicu gledaju kao na simbol, a ne kao na puko legislativno pitanje, koje je moguće riješiti poštovanjem zakonom predviđene procedure i rješenja. Otuda je jasno zašto racionalni argumenti protiv ovakve pozicije promašuju metu i djeluju pomalo usiljeno. Onaj tko na problem ćirilice u Vukovaru gleda kao na racionalno pitanje, bilo da ćirilicu zagovara ili odbacuje, već u startu se isključuje iz ove pozadinske psiho-socijalne dinamike i mogućnosti njenog razumijevanja.
I dok bi prosvjetiteljski odgovor htio rješenje problema tražiti na racionalnoj razini, ja mislim da bez razumijevanja i uvažavanja ove psiho-socijalne dinamike, koja pitanje ćirilice pretvara u (iracionalni) simbol, a ne (racionalnu) shemu, koja bi automatski generirala rješenje, ne možemo ni doprijeti do rješenja problema. Usuprot očekivanjima da bi ta emotivno-simbolička ravan protivnika ćirilice bila potpuno nabijena emocijama, ona je samo prazna ljuštura, čisto izvanjska, cinična distanca. Zato su i promašeni prosvijetiteljski apeli na razum, jer tu, osim ove distance, ne postoji emotivni sadržaj na koji bi se trebalo apelirati i koji bi trebalo "privesti razumu", kako bi se "približili stavovi", "stišale strasti", itd.
Za razliku od prosvjetiteljskih terapija mržnje i neprijateljstva, kako bi se došlo do kompromisnog i pomirljivog rješenja, kojim bismo prevazišli sukobe, moje je mišljenje da je tu potrebno dodati još jedan zavrtanj i reći da je samo na ovoj distanci, na tom iracionalnom simbolu mržnje, na tom šovinističkom pogledu na ćirilicu kao simbol zla, moguće naći taj kompromis i prevazići sukob. Nije li, naime, i sama tvrdnja da su jezik i pismo Srba u Hrvatskoj ovaj uređeni par ćiriličnog pisma i ekavskog izgovora – a na temelju koje se i zahtijeva uvođenje ćirilice u Vukovar kao jezika srpske nacionalne manjine koja tamo živi – već i sama simbol ovog razdvajanja i distance? Nije li ćirilica u Vukovaru posljedica upravo pokušaja da se utvrdi da hrvatska i srpska nacija nemaju baš ništa zajedničkoga, pa ni jezik i pismo? Nisu li već u tom pokušaju upisane natrpeljivost i mržnja?
U svakom slučaju, ja mislim da se na toj primordijalnoj, iracionalnoj i ni po čemu prosvijećenoj i racionalno opravdanoj pretpostavci o temeljnoj razlici između jeziku Hrvata i Srba u Hrvatskoj, može sasvim lijepo graditi suživot i pomirenje. Hrvati i Srbi u Hrvatskoj su većinu svojih dosadašnjih sporova generirali na svojim sličnostima, a ne razlikama. Njihova prevelika bliskost, a ne različitost, njihova ljubav, a ne mržnja, unitarizam a ne separatizam, bili su dosad glavni generator krize i sukoba u njihovim odnosima. I unatoč tome što će većina Srba u Hrvatskoj svojim maternjim jezikom i dalje smatrati, njime pisati i govoriti, uređeni par latiničnog pisma i ijekavskog izgovora, mislim da je savršeno u redu, i u skladu čak i sa željama protivnika ćirilice u Vukovaru, da se na čisto simboličkoj ravni, kao pomalo izvanjski i cinični simbol ove distance, ćirilica i ekavica prihvate i na javnim mjestima u Vukovaru.
No, to je sve prije nego lingvističko pitanje. Otuda su potpuno promašena, i već pomalo dosadnjikava, ona opetovana podsjećanja prosvijećenih promatrača ove muke s jezikom u Vukovaru da je ćirilica ne samo srpsko pismo, koje treba poštovati, već i pismo kojim su napisana mnoga vrijedna djela hrvatske nacionalne baštine, da je to pismo civilizacijska tečevina, koje je besmisleno optuživati da je odgovorno za ratove i zločine, itd., a sve u pokušaju da nađu neku bližu poveznicu između hrvatskog nacionalnog sentimenta i ćirilice, te ponude racionalno opravdanje ćirilice u Vukovaru.
Taj tip argumentacije teško komunicira s pozicijom protivnika ćirilice u Vukovaru, jer ta pozicija niti ne apelira na razum, već na emocije, ne traži poveznice, već uspostavljanje apsolutne razlike. Argument protivnika ćirilice je, pojednostavljeno, da oni nemaju ništa protiv ćirilice kao pisma, samo da još nije vrijeme za to i da su rane od prošlog rata još svježe. Očito je, protivnici uvođenja ćirilice na javnim mjestima u Vukovaru na ćirilicu gledaju kao na simbol, a ne kao na puko legislativno pitanje, koje je moguće riješiti poštovanjem zakonom predviđene procedure i rješenja. Otuda je jasno zašto racionalni argumenti protiv ovakve pozicije promašuju metu i djeluju pomalo usiljeno. Onaj tko na problem ćirilice u Vukovaru gleda kao na racionalno pitanje, bilo da ćirilicu zagovara ili odbacuje, već u startu se isključuje iz ove pozadinske psiho-socijalne dinamike i mogućnosti njenog razumijevanja.
I dok bi prosvjetiteljski odgovor htio rješenje problema tražiti na racionalnoj razini, ja mislim da bez razumijevanja i uvažavanja ove psiho-socijalne dinamike, koja pitanje ćirilice pretvara u (iracionalni) simbol, a ne (racionalnu) shemu, koja bi automatski generirala rješenje, ne možemo ni doprijeti do rješenja problema. Usuprot očekivanjima da bi ta emotivno-simbolička ravan protivnika ćirilice bila potpuno nabijena emocijama, ona je samo prazna ljuštura, čisto izvanjska, cinična distanca. Zato su i promašeni prosvijetiteljski apeli na razum, jer tu, osim ove distance, ne postoji emotivni sadržaj na koji bi se trebalo apelirati i koji bi trebalo "privesti razumu", kako bi se "približili stavovi", "stišale strasti", itd.
Za razliku od prosvjetiteljskih terapija mržnje i neprijateljstva, kako bi se došlo do kompromisnog i pomirljivog rješenja, kojim bismo prevazišli sukobe, moje je mišljenje da je tu potrebno dodati još jedan zavrtanj i reći da je samo na ovoj distanci, na tom iracionalnom simbolu mržnje, na tom šovinističkom pogledu na ćirilicu kao simbol zla, moguće naći taj kompromis i prevazići sukob. Nije li, naime, i sama tvrdnja da su jezik i pismo Srba u Hrvatskoj ovaj uređeni par ćiriličnog pisma i ekavskog izgovora – a na temelju koje se i zahtijeva uvođenje ćirilice u Vukovar kao jezika srpske nacionalne manjine koja tamo živi – već i sama simbol ovog razdvajanja i distance? Nije li ćirilica u Vukovaru posljedica upravo pokušaja da se utvrdi da hrvatska i srpska nacija nemaju baš ništa zajedničkoga, pa ni jezik i pismo? Nisu li već u tom pokušaju upisane natrpeljivost i mržnja?
U svakom slučaju, ja mislim da se na toj primordijalnoj, iracionalnoj i ni po čemu prosvijećenoj i racionalno opravdanoj pretpostavci o temeljnoj razlici između jeziku Hrvata i Srba u Hrvatskoj, može sasvim lijepo graditi suživot i pomirenje. Hrvati i Srbi u Hrvatskoj su većinu svojih dosadašnjih sporova generirali na svojim sličnostima, a ne razlikama. Njihova prevelika bliskost, a ne različitost, njihova ljubav, a ne mržnja, unitarizam a ne separatizam, bili su dosad glavni generator krize i sukoba u njihovim odnosima. I unatoč tome što će većina Srba u Hrvatskoj svojim maternjim jezikom i dalje smatrati, njime pisati i govoriti, uređeni par latiničnog pisma i ijekavskog izgovora, mislim da je savršeno u redu, i u skladu čak i sa željama protivnika ćirilice u Vukovaru, da se na čisto simboličkoj ravni, kao pomalo izvanjski i cinični simbol ove distance, ćirilica i ekavica prihvate i na javnim mjestima u Vukovaru.
Nema komentara:
Objavi komentar