U četvrtak je Bijela kuća objavila Trumpov odgovor Kim Jong-unu u kojem ga obavještava da ne prihvaća njegov poziv na susret u Singapuru, koji je bilo najavljen za 12. Lipnja. Zbog obnovljenih Kimovih prijetnji nuklearnim oružjem i uvredljivih poruka, Trump se zahvalio Kimu na puštanju trojice američkih državljana i otkazao susret. Kim je prijetnjama htio ojačati svoju poziciju pred pregovore; Trump je ovim otkazivanjem osujetio taj plan.
To je razlika između Trumpovog i Obaminog pristupa pregovorima. Dok bi Obama potpisao bilo kakav ugovor, samo kako bi mogao mahati s njim i predstavljati sebe kao zaslužnog nobelovca, Trump ne prihvaća kulise mirovnih sporazuma koje bi suprotnoj strani poslužile kao platforma za ucjene. Dobar primjer ove razlike u pristupu upravo je nuklearni sporazum s Iranom, koji je potpisao Obama, a odbacio Trump. Iran je za potpisivanje nuklearnog sporazuma tražio skidanje sankcija i novac, kojim je onda financirao rat na Bliskom istoku.
Da je to loš pristup pregovorima možemo vidjeti i po odnosu Irana prema EU nakon američkog izlaska iz iranskog nuklearnog sporazuma. Dok EU drži da “nema alternative nuklearnom sporazumu”, ajatolah Hamnei sada prijeti izlaskom Irana iz sporazuma nizom novih uvjeta. Od EU traži dodatne garancije da će kupovati iransku naftu, da će europske banke jamčiti sigurnost tvrtkama koje budu poslovale s Iranom, te da ne smiju tražiti reviziju nuklearnog sporazuma, niti dovoditi u pitanje vojne aktivnosti Irana u regiji. To je očito pozicija ucjene i ultimatuma na koju EU pristaje.
Trumpova administracija usvojila je drukčiju strategiju kako bi obuzdala Iran i prinudila ih na ponovne pregovore. Američki državni tajnik je u ponedjeljak objavio da će SAD prema Iranu poduzeti “ekonomski pritisak bez presedana u vidu najsnažnijih sankcija u povijesti”, sve dok ne pristanu na njihove uvjete. Pompeov ultimatum ima 12 točaka u kojima se traži da Iran odustane od svih aktivnosti oko nuklearnog programa, da obustavi razvoj balističkih raketa i prekine financirati terorističke skupine u regiji te povuče svoju vojsku iz Sirije. Također su predviđene oštre mjere prema svim tvrtkama koje bi kršile američke sankcije prema Iranu.
Iako je Europska komisija žurno donijela odluku kojom je naložila europskim bankama da daju garancije tvrtkama koje posluju s Iranom, očito je da to neće biti od velike pomoći. Ako treba birati između Irana, čije tržište vrijedi 400 milijardi dolara, i SAD-a, s tržištem od 18 bilijuna dolara, izbor je jasan. Tvrtkama koje su uložile u Iran jasno je da su one ta svoja ulaganja izgubila zbog američkih sankcija. Zato će sada, bez obzira na garancije, raditi pritisak prema svojim vladama da prihvate američku strategiju, jer su svjesne da svoja ulaganja mogu povratiti samo ako se Iran prinudi na američke uvjete sporazuma.
Iranski revolucionarni režim nema samo problem s Trumpom, već s mladima, koji sačinjavaju polovicu iranske populacije i kojima je dosta izloacije. Još tokom prošlogodišnjih prosvjeda jedan od glavnih zahtjeva prosvjednika bio je izlazak iz rata u Siriji, čije je financiranje iscrpilo iransku ekonomiju. Iranski financijski sustav je pred kolapsom, a ekonomske sankcije će samo ubrzati konačan slom. Moguće da će to biti prilika i za demokratsku restauraciju Irana i njegovo oslobađanje od uzurpacije sadašnje revolucionarne vlasti.
Cilj američkih sankcija je da se Iran dovede u situaciju da ne može raditi na razvoju nuklearnog programa i ratovati u susjedstvu. Također, ovim odnosom prema Iranu, Amerika je pridobila sunitski svijet, od koga se zauzvrat očekuje da će podržati Trumpov plan rješenja izraelsko-palestinskog pitanja. Po tom planu, između ostaloga, Palestinci će dobiti ograničeni suverenitet na polovici teritorija Zapadne obale i u pojasu Gaze, dok će Dolina Jordana pripasti Izraelu. Istočni Jeruzalem, izuzev Staroga grada, bit će dijelom Palestine. Za prijestolnicu Palestine bit će predložen Abu Dis. Izrael će biti definiran kao domovina židovskog naroda, a Palestina kao domovina palestinskog naroda.
Prije točno trideset godina, krajem svibnja 1988., Ronald Reagan je na moskovskom sastanku s Gorbačovom izjavio: “Moja strategija Hladnoga rata je - mi pobjeđujemo, oni gube.” Tom strategijom Reagan je, kao što znamo, okončao Hladni rat. To isto sada radi Trump u odnosu na S. Koreju i Iran. Ako se na početku postavite kao pobjednik, koji zna što hoće, na kraju možda i stignete do željenog kompromisa, koji će biti vaša pobjeda. Ako krenete s uzmicanjem i ustupcima, ubrzo ćete biti stjerani u kut, odakle će vam se sukob pokazati kao jedini, očajnički izlaz.
To je razlika između Trumpovog i Obaminog pristupa pregovorima. Dok bi Obama potpisao bilo kakav ugovor, samo kako bi mogao mahati s njim i predstavljati sebe kao zaslužnog nobelovca, Trump ne prihvaća kulise mirovnih sporazuma koje bi suprotnoj strani poslužile kao platforma za ucjene. Dobar primjer ove razlike u pristupu upravo je nuklearni sporazum s Iranom, koji je potpisao Obama, a odbacio Trump. Iran je za potpisivanje nuklearnog sporazuma tražio skidanje sankcija i novac, kojim je onda financirao rat na Bliskom istoku.
Da je to loš pristup pregovorima možemo vidjeti i po odnosu Irana prema EU nakon američkog izlaska iz iranskog nuklearnog sporazuma. Dok EU drži da “nema alternative nuklearnom sporazumu”, ajatolah Hamnei sada prijeti izlaskom Irana iz sporazuma nizom novih uvjeta. Od EU traži dodatne garancije da će kupovati iransku naftu, da će europske banke jamčiti sigurnost tvrtkama koje budu poslovale s Iranom, te da ne smiju tražiti reviziju nuklearnog sporazuma, niti dovoditi u pitanje vojne aktivnosti Irana u regiji. To je očito pozicija ucjene i ultimatuma na koju EU pristaje.
Trumpova administracija usvojila je drukčiju strategiju kako bi obuzdala Iran i prinudila ih na ponovne pregovore. Američki državni tajnik je u ponedjeljak objavio da će SAD prema Iranu poduzeti “ekonomski pritisak bez presedana u vidu najsnažnijih sankcija u povijesti”, sve dok ne pristanu na njihove uvjete. Pompeov ultimatum ima 12 točaka u kojima se traži da Iran odustane od svih aktivnosti oko nuklearnog programa, da obustavi razvoj balističkih raketa i prekine financirati terorističke skupine u regiji te povuče svoju vojsku iz Sirije. Također su predviđene oštre mjere prema svim tvrtkama koje bi kršile američke sankcije prema Iranu.
Iako je Europska komisija žurno donijela odluku kojom je naložila europskim bankama da daju garancije tvrtkama koje posluju s Iranom, očito je da to neće biti od velike pomoći. Ako treba birati između Irana, čije tržište vrijedi 400 milijardi dolara, i SAD-a, s tržištem od 18 bilijuna dolara, izbor je jasan. Tvrtkama koje su uložile u Iran jasno je da su one ta svoja ulaganja izgubila zbog američkih sankcija. Zato će sada, bez obzira na garancije, raditi pritisak prema svojim vladama da prihvate američku strategiju, jer su svjesne da svoja ulaganja mogu povratiti samo ako se Iran prinudi na američke uvjete sporazuma.
Iranski revolucionarni režim nema samo problem s Trumpom, već s mladima, koji sačinjavaju polovicu iranske populacije i kojima je dosta izloacije. Još tokom prošlogodišnjih prosvjeda jedan od glavnih zahtjeva prosvjednika bio je izlazak iz rata u Siriji, čije je financiranje iscrpilo iransku ekonomiju. Iranski financijski sustav je pred kolapsom, a ekonomske sankcije će samo ubrzati konačan slom. Moguće da će to biti prilika i za demokratsku restauraciju Irana i njegovo oslobađanje od uzurpacije sadašnje revolucionarne vlasti.
Cilj američkih sankcija je da se Iran dovede u situaciju da ne može raditi na razvoju nuklearnog programa i ratovati u susjedstvu. Također, ovim odnosom prema Iranu, Amerika je pridobila sunitski svijet, od koga se zauzvrat očekuje da će podržati Trumpov plan rješenja izraelsko-palestinskog pitanja. Po tom planu, između ostaloga, Palestinci će dobiti ograničeni suverenitet na polovici teritorija Zapadne obale i u pojasu Gaze, dok će Dolina Jordana pripasti Izraelu. Istočni Jeruzalem, izuzev Staroga grada, bit će dijelom Palestine. Za prijestolnicu Palestine bit će predložen Abu Dis. Izrael će biti definiran kao domovina židovskog naroda, a Palestina kao domovina palestinskog naroda.
Prije točno trideset godina, krajem svibnja 1988., Ronald Reagan je na moskovskom sastanku s Gorbačovom izjavio: “Moja strategija Hladnoga rata je - mi pobjeđujemo, oni gube.” Tom strategijom Reagan je, kao što znamo, okončao Hladni rat. To isto sada radi Trump u odnosu na S. Koreju i Iran. Ako se na početku postavite kao pobjednik, koji zna što hoće, na kraju možda i stignete do željenog kompromisa, koji će biti vaša pobjeda. Ako krenete s uzmicanjem i ustupcima, ubrzo ćete biti stjerani u kut, odakle će vam se sukob pokazati kao jedini, očajnički izlaz.
Nema komentara:
Objavi komentar