Kad god država nešto sanira na površinu ispliva prvo manipulacija u rangu one “djeca Afrike za Uljanik”, da bi zatim na scenu stupila ideologija – kad god treba upumpati novac poreznih obveznika na površinu isplivaju ideološke teme.
Hrvatska je od svoje samostalnosti do danas na sanaciju i spašavanje brodogradnje potrošila više od 30 milijardi kuna. Nakon restrukturiranja i najave da je s bacanjem novaca završeno, došlo je do nasukavanja Uljanika. Vlada je za “strateškog partnera” izabrala Tomislava Debeljaka, od koga možemo čuti kako “država mora riješiti sve dubioze u Uljaniku, jer sigurno nema budale na svijetu koja bi to napravila”. Tako ispada da su te jedine budale - hrvatski porezni obveznici.
Upravo je njemu Milanovićeva vlada dala 1,5 milijardu kuna državnog novca kako bi preuzeo Brodosplit. Do 2015. na spašavanje Brodosplita otišlo je 11 milijardi kuna, plus je država od tada aktivno sudjelovala u restrukturiranju s još oko 1,5 milijardi kuna. U međuvremenu je škver gradio brane za venecijanske protuplimne barikade, jedrenjake te ophodne brodove za HRM s pogrešno ugrađenim motorima - dakle, sve osim ozbiljne brodogradnje.
Debeljak osim 75 hrvatskih poduzeća, posjeduje i desetak “ofšorki”. Uvidom u knjigu narudžbi Brodosplita vidi se da su strani naručitelji tih famoznih brodova, u stvari, njegove vlastite ofshore-tvrtke na Maršalskim otocima. Reklo bi se da posao cvjeta, ali samo na papiru, jer su ti brodovi fantomski, iako je u njih ulupano 1,5 mlrd kn novaca poreznih obveznika. Tako to, naime, izgleda kad vlasnik naručuje posao od samoga sebe.
Do 2015. na Uljanik su spaljene 4,4 milijarde kuna, plus su samo u prosincu prošle godine za Uljanik isplaćena državna jamstva od 2,5 milijarde kuna, a sada se spominje dodatnih 10,5 milijardi. Debeljak tvrdi kako hitno treba upumpati novac u Uljanik, jer ako on i 3. maj propadnu, bit će to kraj brodogradnje u Hrvatskoj. Kolika je cifra u pitanju jasno je iz toga što bi za tih 1,4 mlrd eura svi radnici Uljanika mogli narednih 15 godina sjediti kod kuće i primati plaću. To je, uostalom, dovoljno novca da svaki građanin Pule dobije po 200 000 kn.
Svaki zaposleni u Hrvatskoj bi za to “sušenje” trebao izdvojiti 1000 eura ili 7500 kn, a svaki građanin Hrvatske bi trebao izdvojiti 2500 kn, ili prosječna četveročlana obitelj 10 000 kn, uložiti 1,4 milijardu eura u propalo brodogradilište, da bi ga preuzeli strateški partneri koji zajedno vrijede toliko. Naime, vrijednost Fincantierija je 1,3 milijarde dolara, odnosno, 8,5 milijardi kn, od čega je 97% u vlasništvu talijanske države.
To je novac koji je jednak godišnjem profitu najvećih svjetskih kompanija, poput banaka UBS ili ERSTE, ili automobilskog giganta Toyota. Ako se već arčenje tolikog novca pravda spašavanjem radnih mjesta i industrije – pa, nek premijer uzme te novce i ode u Munchen ili Stuttgart, baci ponudu na stol, pa neka BMW ili Mercedes otvore tvornicu u okolici Rijeke, kao izvoznoj luci za Aziju. Ili, kada bi se taj iznos u sljedeće 4 godine rasporedio na smanjenje doprinosa za 10%, imali bismo rast svih plaća.
Ako su porezni obveznici do sada dali 2,5 milijarde kuna za jamstva za Uljanik, te ako bi se taj iznos podijelio s brojem novorođene djece u Hrvatskoj lani, to bi iznosilo 15 000 eura po svakoj bebi. Nakon najavljenog “sušenja” na taj se iznos treba dodati još 4 puta toliko, što znači da bi svako novorođenče dobilo po 75 000 eura, ili 555 000 kn. To bi bile demografske mjere poticajnije i od onih koje je nedavno objavio mađarski premijer Orban, gdje država za brak nudi zajam od 36 000 eura, uz otpis čitavog duga nakon rođenja trećeg djeteta.
Kroz sve ove primjere vidimo o kolikom se tu novcu radi, te da postoje puno produktivniji načini da se taj novac upotrijebi. Da stvar bude zanimljivija, Vlada u Uljaniku sada radi sve ono što su nas koliko jučer oko Agrokora uvjeravali kako nije moguće. Sve što je bilo pogrešno u prvom slučaju pogrešno je i sada, jer su obje firme privatne i strateške. Sve što su Todoriću uskratili sada daju Debeljaku, pa je očito kako Vlada s našim novcem stvara novog Todorića.
Radi se o iznosu koji veći od famoznog milijardu i šezdeset milijuna eura vrijednog roll-up kredita. Jučer Todorić tražio da mu država “posuši” Agrokor, a danas Fincantieri i Brodosplit traže da država "posuši" Uljanik. Samo u ovoj našoj šverc demokraciji država spašava privatne tvrtke i na taj način pokriva tuđe neuspješno poslovanje. Država je tu postala samo izgovor i pokriće za banditokraciju.
Kad god država nešto “suši” na površinu ispliva prvo manipulacija u rangu one „djeca Afrike za Uljanik“, da bi zatim na scenu stupila ideologija - kad god treba upumpati i utući lovu poreznih obveznika na površinu isplivaju ideološke teme. Znači, kad se krade lova kreće borba protiv fašizma, po onoj staroj - smrt fašizmu, dugovi narodu.
Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar