Kada te HDZ proziva za korupciju ili SDP za nesposobnost, to ti dođe kao reklama. Zbog toga možemo reći da nije najveća opasnost Živi zid, već stanje u društvu u kojemu je on moguća alternativa.
Legenda kaže da je Živi zid stranka koja je nastala iz ljubavi. Neki zlobni će dobaciti iz ljubavi dvojice muškaraca prema istoj ženi, ali tko smo mi da sudimo? A još u početku nitko nije mogao znati o kakvoj se tu bajci radi, jer naša priča započinje od trenutka kada mladi Ivan Pernar s ruksakom na leđima posjećuje mladu Vladimiru Palfi, kako bi s njom podijelio dio vlastitog “genija”. Poslije ćemo vidjeti kako je to bila ljubavi na prvi pogled, ljubav iz koje se rodilo nešto veliko - rodio im se Sinčić, Ivan Sinčić, Ivan Vilibor Sinčić.
Naime, kada je ovo dvoje vizionara shvatilo kako zajedno nemaju dovoljno onoga što očekuju od drugih, prije svega škole i formalnog obrazovanja, kao i da njihova narav nije baš uzorna, naša junakinja je slijedila svoje srce i izbor je pao na mirnog i introvertnog studenta FER-a, umjetničkog imena Vilibor. On je savršeno odgovarao opisu glumca koji bi prema scenariju trebao odigrati napisanu mu mesijansku ulogu spasitelja. Njegov karakter, naime, učinio im se idealnim za predsjedničkog kandidata.
To je trenutak u kojem naši golupčići od faze redikuloznih sanjara prave veliki iskorak prema političkoj vidljivosti. I stranka doživljava realpolitičku transformaciju, pa se, nakon unutarnjih borbi, ukida konfuzni sustav supredjsedništva i uspostavlja se jasna zapovjedna linija. Dobijaju jednog predsjednika, koju funkciju preuzima najvidljiviji član, fasada iza koje će ostali dobro skriti vlastite ambicije.
Tako Ivan Sinčić u kratko vrijeme od običnog studenta FER-a, preko predsjedničkog kandidata, postaje predsjednik stranke. Jedino što mu je nevinom preostalo jest da oženi onu koja željeznom rukom drži tri zida kuće, dok se iza četvrtog Ivan i Vilibor igraju politike. Priča dalje kaže kako je, kada su dobili dijete, jadni Ivan postao suvišan, pa je deložiran. Ali ta nesreća nije dugo potrajala, jer se ubrzo skućio u Hrvatskom saboru.
Tu je do izražaja došla sva raskoš njegovog cirkuskog talenta. I dok se on sve bolje zabavljao, ostatak oporbe se našao u problemu. Pored njega i njegovih vratolomija postali su nevidljivi. Vidljivost su mogli postići samo ako nadmaše Pernara u cirkusiranju, što nije lako, premda, kako smo mogli svjedočiti u više navrata, nije i nedostižno. Iz te pozicije je onda lakše razumjeti zašto se vlast bavi napadom na Zid. Shvatili su da je iza zida njihova nesposobnost manje vidljiva.
S druge strane, svaki je napad poslužio kao hrana Živom zidu, jer je napad na njih poput svađanja s trolovima na društvenim mrežama. Dok demagozi dociraju populistima sami ispadaju budale i postaju njihovo pogonsko gorivo, jer ovi preko njihove demagogije postaju još vidljiviji. Ta vidljivost im pomaže da u svoje redove, poput kakvog kulta, regrutiraju nezadovoljnike koji politiku shvaćaju kao priliku da se nekoga uvrijedi i isprovocira njegova reakcija. To je politika koja privlači politički nepismene, većinom mlade ljude, koji politici pristupaju sektaški, kao što možete vidjeti po nekim komentarima ispod ovoga teksta.
Ali, živozidaši su učili od najboljih. Oni su brzo usvojili vrijednosti HDZ-a i SDP-a. Kad god su uhvaćeni s rukama u pekmezu vodili su se onom starom partijskom - pojavu osuditi, druga spasiti. Znali su da će napadi zbog njihove korumpiranosti izgledati smiješno u usporedbi s korumpiranošću onih koji ih napadaju. Jer, kada te HDZ proziva za korupciju ili SDP za nesposobnost, to ti dođe kao reklama. Zbog toga možemo reći da nije najveća opasnost Živi zid, već stanje u društvu u kojemu je on moguća alternativa.
Živi je zid samo simptom bolesne politike koja četvrt stoljeća nije u sebi pronašla snage za provođenje reformi, već jedini smisao vidi u svom pukom očuvanju na vlasti. Vlast za njih nije oruđe kojim se u društvu stvaraju uvjeti za bolje, već održavanje ovog lošeg statusa quo. A njegovo očuvanje nametnuto nam je od politike kao vrhovna vrijednost zato što je samo u njemu moguće da ovakvi budu na vrhu. Tako ispada da su lopovi i nesposobnjakovići, koji su vikend obrazovanjem došli do diploma i pozicija, sada u strahu da će im jednako nesposobni oduzeti te pozicije.
Zato kod nas politički najbolje prolaze nova lica, o kojima se još ništa ne zna. Oni mali i pošteni koji nikada ne bi ukrali, a država puna poštenih dok ne dobiju priliku. Ne kaže uzalud ona stara narodna kako “prilika čini lopova”. A Hrvatska se čini kao jedna velika prilika. Kolika prilika, najbolje je dočarao predsjednik stranke koji tuguje što ih Pernar napušta, pa je spreman žrtvovati dio od milijun kuna koji je dobio iz proračuna kako bi ovoga privolio na ostanak. Kaže, ako ostane, ispeći će mu prase.
Nema komentara:
Objavi komentar