Na pitanje o naslijeđu Milanovićeve četverogodišnje vladavine ne možemo odgovoriti uobičajenom metodologijom, koja bi se svodila na usporedbu ekonomskih rezultata i zatečenog stanja. Ako bismo se poveli tim standardnim metodama vrlo lako bismo mogli promašiti bit. Unatoč tome što je Kukuriku koalicija na vlast došla ambicioznim Planom 21, više je poslužio kao ures, nego kao politička agenda. Ekonomija jednostavno nije bila u fokusu Milanovićeve vlade. Njegova vlada nikako nije bila socijaldemokratska vlada tradicionalnog tipa, koja bi provodila standardne socijaldemokratske politike. Vidjelo se to i po predizbornoj kampanji, u kojoj je Milanović ekonomske teme uspješno potisnuo u drugi plan, unatoč tome što mu se nekako namjestilo da pred izbore ekonomija počne rasti.
Milanović je transformirao hrvatsku socijaldemokraciju iz tradicionalne, ortodoksne i marksističke, u stranku nove ljevice, po ugledu na Blairove "nove laburiste" ili Clintonove "nove demokrate" krajem devedesetih. On je, povodeći se za svojim uzorima, okončao klasni rat u Hrvatskoj i normalizirao kapitalizam kao zadani sistemski okvir; njegova je zasluga i uništenje moći tradicionalno jakih sindikata, s kojima nije stupao u već poslovične dilove. Njegova socijaldemokratska neortodoksnost vidjela se i prilikom pokušaja uvođenja "outsourcinga" u državne ustanove, inicijative za izmjenu Zakona o radu, kao i zalaganjem za monetizaciju autocesta. Nije tu bilo prevelike povike na "neoliberalni kapitalizam", koja je prije dolazila od oporbe i marginalnih ljevičarskih skupina, nego od njega. Dapače, sam je bio vrlo oprezan da ga se ne poistovijeti sa socijaldemokratom starog kova, radije se izjašnjavajući kao "konzervativni liberal", pa čak i libertarijanac.
Milanović je tu samo slijedio pouzdan naputak očuvanja ljevice u povijesno vrlo nepovoljnim okolnostima. To da socijaldemokrati nemaju problem s liberalizacijom radnog zakonodavstva ili privatizacijom tvrtki u državnom vlasništvu, rezultat je okončanja velike ekonomske debate 20. stoljeća između kapitalizma i socijalizma, u kojoj je kapitalizam, padom Berlinskog zida, odnio prevagu. Danas smo, tako, svi za slobodno tržište i neki oblik socijalne države. Porezi 2% gore-dolje, malo manje ili više regulacija i socijale, ali to je to. Tu više nema velikih sporenja i tema. Reformski posao može obavljati i tehničko lice, a ne izabrani političar, jer se politika prestala vrtjeti oko ekonomije. To što se u Hrvatskoj danas toliko priča o reformama, pri čemu se svi sa svima slažu, i svak sa svakim može u koaliciju na "reformskoj platformi", nije nikakvo čudo neviđeno, već slika konsenzusa oko politički mrtvih tema. Najviše se brblja o bezopasnim stvarima.
Ali, jako bismo se prevarili ako bismo zaključili da je ostvarenje ovog povijesnog konsenzusa u Hrvatskoj glavno postignuće Milanovićeve transformacije SDP-a u stranku nove ljevice, ili čak da je SDP time prestala biti stranka ljevice. Na fonu okončanja klasnog rata u Hrvatskoj, razbuktao se kulturni rat. Brisanje razlika oko ekonomskih pitanja naplaćeno je kopanjem dubokih svjetonazornih rovova. Odricanje od starih socijaldemokratskih politika nije dovelo ni do kakvog političkog konsenzusa, već je političke bitke rasplamsalo do usijanja. "Mi ili oni", "nema pomirenja", "borba do kraja" – prepoznatljive su Milanovićeve političke lozinke. Ideološke borbe sada se ne vode oko ekonomije, već oko pitanja identiteta i kulture. U središtu pažnje više nisu radnici i njihova prava, već pitanje rodne ravnopravnosti, prava manjinskih skupina, spolnog obrazovanja mladih, politika otvorenih granica, itd.
Milanovićevo napuštanje Marxa (ako je ikad i bio njegov vjernik) nije značilo napuštanje ljevice uopće, već njeno radikaliziranje prihvaćanjem programa nove ljevice i njene borbe za "kulturnu hegemoniju". To je borba za dušu naroda, a ne za njegove materijalne uvjete. Ta borba se dobija ili gubi "maršem kroz institucije kulture", a ne marširanjem pod sindikalnim zastavama. I doista, najveći udarac Milanovićevoj vladavini nije došao od sindikata i ekonomskog nezadovoljstva, kako to obično biva, već od "obiteljaškog" referenduma, najveće bitke je vodio oko dvojezičnih ploča, beskompromisan je bio oko migrantske krize. U svakom slučaju, prema tome treba valorizirati učinke njegove vladavine. A koliko je u tom pregnuću uspio, ostaje još vidjeti, jer je poznato da kod baratanja dušom stvari pokazuju svoj pravi učinak tek na duži rok.
Večernji list
Milanović je transformirao hrvatsku socijaldemokraciju iz tradicionalne, ortodoksne i marksističke, u stranku nove ljevice, po ugledu na Blairove "nove laburiste" ili Clintonove "nove demokrate" krajem devedesetih. On je, povodeći se za svojim uzorima, okončao klasni rat u Hrvatskoj i normalizirao kapitalizam kao zadani sistemski okvir; njegova je zasluga i uništenje moći tradicionalno jakih sindikata, s kojima nije stupao u već poslovične dilove. Njegova socijaldemokratska neortodoksnost vidjela se i prilikom pokušaja uvođenja "outsourcinga" u državne ustanove, inicijative za izmjenu Zakona o radu, kao i zalaganjem za monetizaciju autocesta. Nije tu bilo prevelike povike na "neoliberalni kapitalizam", koja je prije dolazila od oporbe i marginalnih ljevičarskih skupina, nego od njega. Dapače, sam je bio vrlo oprezan da ga se ne poistovijeti sa socijaldemokratom starog kova, radije se izjašnjavajući kao "konzervativni liberal", pa čak i libertarijanac.
Milanović je tu samo slijedio pouzdan naputak očuvanja ljevice u povijesno vrlo nepovoljnim okolnostima. To da socijaldemokrati nemaju problem s liberalizacijom radnog zakonodavstva ili privatizacijom tvrtki u državnom vlasništvu, rezultat je okončanja velike ekonomske debate 20. stoljeća između kapitalizma i socijalizma, u kojoj je kapitalizam, padom Berlinskog zida, odnio prevagu. Danas smo, tako, svi za slobodno tržište i neki oblik socijalne države. Porezi 2% gore-dolje, malo manje ili više regulacija i socijale, ali to je to. Tu više nema velikih sporenja i tema. Reformski posao može obavljati i tehničko lice, a ne izabrani političar, jer se politika prestala vrtjeti oko ekonomije. To što se u Hrvatskoj danas toliko priča o reformama, pri čemu se svi sa svima slažu, i svak sa svakim može u koaliciju na "reformskoj platformi", nije nikakvo čudo neviđeno, već slika konsenzusa oko politički mrtvih tema. Najviše se brblja o bezopasnim stvarima.
Ali, jako bismo se prevarili ako bismo zaključili da je ostvarenje ovog povijesnog konsenzusa u Hrvatskoj glavno postignuće Milanovićeve transformacije SDP-a u stranku nove ljevice, ili čak da je SDP time prestala biti stranka ljevice. Na fonu okončanja klasnog rata u Hrvatskoj, razbuktao se kulturni rat. Brisanje razlika oko ekonomskih pitanja naplaćeno je kopanjem dubokih svjetonazornih rovova. Odricanje od starih socijaldemokratskih politika nije dovelo ni do kakvog političkog konsenzusa, već je političke bitke rasplamsalo do usijanja. "Mi ili oni", "nema pomirenja", "borba do kraja" – prepoznatljive su Milanovićeve političke lozinke. Ideološke borbe sada se ne vode oko ekonomije, već oko pitanja identiteta i kulture. U središtu pažnje više nisu radnici i njihova prava, već pitanje rodne ravnopravnosti, prava manjinskih skupina, spolnog obrazovanja mladih, politika otvorenih granica, itd.
Milanovićevo napuštanje Marxa (ako je ikad i bio njegov vjernik) nije značilo napuštanje ljevice uopće, već njeno radikaliziranje prihvaćanjem programa nove ljevice i njene borbe za "kulturnu hegemoniju". To je borba za dušu naroda, a ne za njegove materijalne uvjete. Ta borba se dobija ili gubi "maršem kroz institucije kulture", a ne marširanjem pod sindikalnim zastavama. I doista, najveći udarac Milanovićevoj vladavini nije došao od sindikata i ekonomskog nezadovoljstva, kako to obično biva, već od "obiteljaškog" referenduma, najveće bitke je vodio oko dvojezičnih ploča, beskompromisan je bio oko migrantske krize. U svakom slučaju, prema tome treba valorizirati učinke njegove vladavine. A koliko je u tom pregnuću uspio, ostaje još vidjeti, jer je poznato da kod baratanja dušom stvari pokazuju svoj pravi učinak tek na duži rok.
Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar