Povijest će naše vrijeme opisivati kao “doba ludih careva”, jer, doista je teško pronaći povijesni pandan idiotizmu današnih “elita”, koje su uspjele u dvije godine srušiti sustav za koji se vjerovalo da predstavlja “kraj povijesti”
Psiholozi kažu kako svi mi iz djetinjstva vučemo neke traume, neko iskustvo koje nikako ne uspijevamo racionalno objasniti, koje nas onda obilježi za čitav život. Jedna od mojih takvih trauma je veliki kućni zamrzivač, koji je nekako svoje idealno mjesto uvijek nalazio u dječjoj sobi. Još i danas mogu prizvati u sjećanje njegovo iritantno zujanje po čitavu noć. Vjerujem, uostalom, kako tu “traumu zamrzivača” dijeli čitava moja generacija.
Moja prva pubertetska pobuna protiv autoriteta bila je vezana za instituciju kućnog zamrzivača. Tražio sam da mi se objasni što će nam tolike zalihe hrane u kući kad nam je samoposluga pod nosom, a uz to živimo u Slavoniji u kojoj nikad nije bilo gladi. Mislio sam kako se radi o predpotopskom atavizmu, nekakvom iracionalnom strahu od gladi, koji je bio samo glupi genetski upis, bez uporišta u stvarnosti.
Tek kasnije sam shvatio da je za zamrzivače bila odgovorna Milka Planinc i njen famozni projekt “stabilizacije” propale komunističke ekonomije, koju nam je u nasljeđe ostavio netom umrli “veliki vođa”. Vozilo se par-nepar, vladale su nestašice ulja i šećera, kava je bila čist luksuz, čekalo se u redovima za kruh. Zujanje zamrzivača bilo je, ironično, zaštita od iracionalnosti takvog svijeta i formula za “mir u kući”.
A onda je komunizam otišao na smetlište povijesti, a s njim je nestala i institucija kućnih zamrzivača. Ja sam roditeljski zamrzivač trijumfalno mijenjao s rođakom na selu za dvije pure. Došla je liberalna demokracija i globalni kapitalizam, a zamrzivači u Konzumu su uvijek bili puni. Nije bilo potrebe za atavizmima poput kućnih zamrzivača, jer je nevidljiva ruka tržišta nepogrešivo brinula o našim punim stomacima.
Ono što mi se kao klincu činilo logičnim sada je bilo ostvareno u sustavu za koji se činilo da radi točno kao “vekerica”. Sustav je radio po principu “sve u zadnji tren”, tako da je na policama uvijek bilo svježeg voća iz Bolivije ili Tunisa, mesa iz Argentine, kave iz Brazila i Indonezije, mlijeka iz Poljske i Nizozemske. Globalni kapitalizam je brinuo da se jede kvalitetno i po prihvatljivim cijenama. Nestašice su bile povijest.
To je garantiralo i stabilnost tome novom sustavu. Puni stomaci i svima dostupna zabava ključ je uspjeha svakog globalnog poretka još od Rimskog imperija. U kolektivnom pamćenju čovječanstva usječeno je kako je glad uvijek povezana s pobunama i revolucijama. Jedna od boljih zabava prosječnog zapadnjaka bilo je promatranje kako neki gladnici po svijetu ruše svoje diktatore. Gladni stomaci su zavijali odu demokraciji.
Poznato je kako je i Francuska revolucija izazvana panikom koja je u ljeto 1789. obuzela mase, koja je u povijesti ostala zabilježena kao “velika glad”. Pobuna je krenula u provinciji zbog nestašice žita, a glasine su govorile kako je nestašica izazvana “zavjerom aristokrata” da pobiju seljake izazivanjem masovne gladi. Nebitno je koliko je uzrok te panike bio opravdan, jer su posljedice bile stvarne i svima poznate.
Slično su tome i kućni zamrzivači u vrijeme Milke Planinc brundali odu nepovjerenja u komunistički sustav. I tu je sasvim nebitna ekonomska strana priče i polemika o tome je li komunizam bio ekonomski održiv ili nije. Bitno je da je taj sustav u imaginaciji ljudi povezan sa strahom od gladi. Jednom kada ljudi počnu sumnjati u sposobnost sustava da im osigura sutrašnji ručak, nestaje i povjerenja u sustav i on gubi legitimitet.
A to nas vraća u našu sadašnjost, kada ponovno imamo prilike gledati kako se povjerenje u sustav za koji smo do jučer vjerovali da nam osigurava sutrašnji ručak - makar on i ne bio “besplatan” - počeo rušiti kao kula od karata. Svi znamo, skupina dekadentnih idiota na čelu zapadnih zemalja izazvala je paniku od korone i svojim “mjerama” srušila sustav globalnog lanca dobave, na kojem počiva sustav globalnog kapitalizma.
Kao direktna posljedica toga danas imamo divljanje cijena hrane i energenata, a svjetska ekonomija tone u globalnu recesiju dosad nepoznatih razmjera. Radi li se i ovdje o “zavjeri aristokrata”, nebitno je. Povijest će svakako naše vrijeme opisivati kao “doba ludih careva”. Doista je teško pronaći povijesni pandan idiotizmu današnih “elita”, koje su uspjele u dvije godine srušiti sustav za koji se vjerovalo da predstavlja “kraj povijesti”.
A da bismo vidjeli što tome slijedi, dovoljno je pogledati današnju Nizozemsku. Tamošnji tirani su, naime, odlučili krenuti u rat protiv “kulaka” i seljacima oduzimati stoku i zemlju, jer narušavaju biodiverzitet, ili kako se to totalitarnim novogovorom ove klike na vlasti već naziva. Dakle, imamo najavu novih “igara gladi”, imamo seljake s vilama i traktorima, imamo skupinu idiota na vlasti koji nam šalju poruke o “jedenju kolača”.
Ne znam za vas, ali ja ponovno razmišljam o kupovini novog zamrzivača.
Nema komentara:
Objavi komentar