Nacionalizam u svojoj epohi

Ako bismo tražili riječ ili sintagmu koja bi u našoj kulturi bila proskribiranija i navlačila na sebe više omraze od “neoliberalnoga kapitalizma”, vjerojatno bi glavni kandidat za tu titulu bio nacionalizam, odnosno, etnički nacionalizam. To gotovo da i nisu riječi, to su više psovke. Označiti danas nekoga kao “nacionalista” ima gotovo istu funkciju kao i etiketirati nekoga kao “neoliberala” – to je samo efikasan način da ga eskominicirate iz “komunikativne zajednice”, da ga isključite iz racionalne rasprave, tako što ćete ga svesti na njegovu temeljno biološko, gotovo životinjsko određenje. Nacionalist je samo sluga svojih nereflektiranih etničkih strasti, svoje etnički motivirane mržnje, kao što je neoliberal samo sluga golog materijanog interesa. U njima kao da je isčilio i posljednji trag ljudskoga, svake humanosti. Nacionalist i neoliberal su, kaže naša vladajuća kulturna matrica, ljudi nesposobni za emancipaciju, za učešće u kulturnom samooblikovanju društva i zajedničkoj izgradnji budućnosti čovječanstva.

Prosvjetiteljski strah od socijalnih “iracionalija”

Tako je, recimo, Danilo Kiš pisao o nacionalizmu kao o “čistom negativitetu”, “nazadnjaštvu”, kao “negativnoj kategoriji duha”, u vrijeme kada su socijalističku Jugoslaviju počele potresati nacionalističke trzavice. Takva negativna slika nacionalizma se održala do danas:

“Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više, mi koljemo, kad se mora, ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov. Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opšte vrednosti, estetičke, etičke, itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo.” (Danilo Kiš: Po-etika, knjiga druga, 1974.)

Treba reći da je nacionalizam moguće na takav način prikazati samo iz jedne prosvjetiteljske, racionalističke perspektive, koja želi društvo utemeljiti kao racionalan, proziran i strogo reguliran sustav odnosa. Međutim, društvo, socijalne veze i institucije uglavnom nisu na takav način utemeljene – što, opet, ne znači da su iracionalne (osim, naravno, za prosvjetiteljski um). Društvo je formirano putem bezbroj posredničkih institucija, kojima mi ne možemo uvijek znati pravi razlog i svrhu, ali one na taj način oblikuju spontani poredak ljudske suradnje i čine kohezivnu vezu društva, društveni poredak ili socijalni kozmos. Mnoge su takve “iracionalije”, kojima ne znamo njihovo racionalno porijeklo, ali kojima primjećujemo njihovu veoma korisnu svrhu, poput jezika, religije, novca, trgovine, prava, obitelji, religije… Jedna od tih socijalnih “iracionalija” je i osjećaj etničke, odnosno, nacionalne pripadnosti. Prosvjetiteljski um je neprijateljski raspoložen prema svim ovih korisnim stvarima, jer u njima vidi samo iracionalnost, nešto što nije utemeljeno na razumskim principima i djeluje na razumu nedokučiv način. Otuda prosvjetitelji najčešće žele stvoriti racionalističke surogate za ove tradicionalne društvene institucije, poput građanske religije, pozitivnoga državnog prava, centralnih banaka, reguliranoga tržišta, pa i građanskog nacionalizma, itd.

To je matrica razmišljanja o nacionalizmu koja se održala do danas. Pa ipak, treba primjetiti da osim ove kletve, ove psovke na nacionalizam, ovog njegovog proganjanja iz racionalno-diskurzivnog poretka, mi uopće nemamo relevantnu teoriju o nacionalizmu. A opet, mi živimo u posve nacionalističkom svijetu, naša epoha je epoha u kome je nacionalizam potvrdio svoju snagu i životnost kao duhovni princip, sposoban, dakle, za oblikovanje čitave jedne epohe. Njegovi tumači i proskriberi su se očito u nečemu preračunali. Nacionalizam je, ipak, zavrijedio više pažnje, puno više od pogrde i psovke. Jednako kao što je kapitalizam, mogli bismo reći, mnogo spiritualniji sustav od puke jurnjave za golim osobnim interesom i izgradnje jedne materijalističke civilizacije.

Tko je srušio Berlinski zid?

Kada je poznati povjesničar lijeve provenijencije, Eric Hobsbawm, 1990. objavio svoju poznatu studiju o nacionalizmu, u kojoj je htio pokazati “opadajući značaj nacionalnog pitanja u 20. stoljeću”, te nacionalizam prigodno smjestiti na “smetlište povijesti” kao atavizam 19. stoljeća, ubrzo je (točnije, već 1992.) svojoj knjizi morao dodati još jedno poglavlje, kako bi opravdao svoje promašeno proročanstvo o kraju nacionalizma i povijesnoj prevaziđenosti ideje nacionalne države. Naime, kao što je poznato, još se tinta na njegovoj knjizi nije ni osušila, a sama povijest ga je žestoko demantirala – raspali su se višenacionalni Sovjetski Savez, Čehoslovačka i SFR Jugoslavija, a namjesto ovih nadnacionalnih socijalističkih državnih tvorevina, stvorene su demokratske nacionalne države. Samo početkom devedesetih prošloga stoljeća nastalo je više nacionalnih država nego tijekom čitavog dvadesetog stoljeća.

Rijetko kada je “sama stvar” priredila takvu osvetu svome tumaču. Kao u kakvom tragikomičnom komadu, namjesto da povijest presudi nacionalizmu, kako su se nadali vizionari socijalističke budućnosti čovječanstva, nastupio je kraj povijesti u vidu odbacivanja socijalističkog nadnacionalizma i uspostave sustava nacionalnih država i liberalnog kapitalizma. Povijest se, naime, pokazala kao prilično tvrdoglavom učenicom za totalitarne pedagoge dvadesetoga stoljeća, koji su htjeli iskorijeniti upravo ova dva izuma čovječanstva, i gotovo obnoć ih trijumfalno vratila na svjetsku pozornicu. Nacionalizam i liberalni kapitalizam su, unatoč kletvi i psovki naših prosvijećenih kulturnih djelatnika, postali vodeći principi oblikovanja našega svijeta. I to svijeta, treba reći i to, mnogo boljeg i humanijeg od onoga kojeg su oni branili i u koji su polagali sve svoje nade.

No, unatoč ovoj povijesnoj sinkroniji i zajedničkoj pobjedi liberalnoga kapitalizma i etničkog nacionalizma nad socijalističkim internacionalizmom, postoji i određena kompeticija između samih pobjednika. Naime, postoji određeni zazor prema nacionalizmu i među samim liberalima, kao što i među nacionalistima postoji zazor prema liberalnome kapitalizmu. Možda i s razlogom. Jer, ako bliže pogledamo, naokolo razvikana pobjeda liberalne demokracije i tržišnoga kapitalizma nad socijalizmom, uveliko je, u stvari, bila pobjeda nacionalizma. Nacionalisti su srušili Berlinski zid, a ne liberali; ideja nacionalne države je ta koja je trijumfirala, a tek posljedično i izvedeno tu pobjedu možemo pripisati i ideji tržišnog kapitalizma. To je vidljivo već i iz toga što postoji prešutni ali jak zajednički konsenzus ljudi oko ideje nacionalne države, ali ne i oko liberalnog kapitalizma. Da li se radi o ukradenoj pobjedi ili pak o neprijateljskoj bliskosti nacionalizma i kapitalizma, nije toliko važno. Važno je to da, ako ignoriramo povijesnu sinkroniju ova dva principa, nećemo razumjeti dovoljno ni prirodu nacionalizma, niti prirodu kapitalizma – a niti prirodu epohe u kojoj živimo. Uostalom, ne može se od ekonomske doktrine očekivati da kod ljudi pobudi žar prema slobodi. Ali iz toga ne treba zaključivati i da su ideja nacionalnoga oslobođenja i liberalnoga kapitalizma u ikakvoj koliziji. Oni su prije dva lica istoga novčića. Stoga kompeticija, a često i neprijateljstvo između pristalica nacionalizma i slobodnog tržišta, idu na štetu i jednih i drugih. Njihovo međusobno nerazumijevanje najviše doprinosi njihovom vlastitom samonerazumjevanju.

Iako za pristalice slobodne trgovine i kapitalizma, u principu, postoje samo pojedinci i njihove obitelji kao osnovne ćelije društva, bilo bi vrlo pogrešno misliti kako je takav koncept u sukobu s nacionalističkom idejom etničke pripadnosti, jer i vezanost za obitelj, kao i osjećanje etničke pripadnosti, predstavljaju segmente istog spontano nastalog poretka društvenog organiziranja. Uspon nacionalizma u Europi koincidirao je, također, s oslobađanjem od feudalnoga društvenog uređenja i njoj pripadnoga ekonomskog merkantilizma (danas bismo rekli – ekonomskog protekcionizma): bile su tu na djelu iste društvene i povijesne silnice kao i prilikom oslobađanju čovječanstva od socijalističkog pokušaja refeudaliziranja društva i njegova zatvaranja za kapitalizam krajem dvadesetoga stoljeća. Slobodna trgovina, industrijska revolucija i nacionalni pokreti u devetnaestome stoljeću idu ruku pod ruku. Nacionalna država je, kako je govorio još Hegel, kraj povijesnog napretka ljudskog roda u slobodi – ona je pružila institucionalni okvir za uspostavljanje vladavine prava, sigurnost poslovanja i princip kompeticije između nacionalnih ekonomija, koje prestaju biti merkantilističke “zatvorene trgovačke države”, a te nacije svoje bogatstvo ostvaruju natjecanjem na globaliziranom svjetskom tržištu. Kao što je tvrdio jedan od najvećih libertarijanaca devetnaestoga stoljeća, Gustave de Molinari, “podjela ljudskog roda na autonomne nacije u biti je ekonomska”. Otuda nije jasan aktualni prezir liberala prema ideji nacionalne države, kao ni prezir nacionalista prema ideji slobodne trgovine.

“Jugoslavija je bila predivan projekt”

Raspad socijalističke Jugoslavije možda pruža dobar ogledni primjer na kome je moguće prikazati vladajuću interpretativnu rašomonijadu oko nacionalizma, socijalizma i kapitalizma. Prije svega, treba primjetiti da Jugoslavija, unatoč svome relativno dugom trajanju i pokušaju državnog uspostavljanja građanskog principa nacije u jednoj višenacionalnoj sredini, kako pod karađorđevićevskom monarhijom, tako i pod titoističkim komunizmom, u tome nije uspjela. To pokazuje da su spontane snage društva uvijek nadmoćne nad državno upravljanim projektima, ma koliko oni snažni i represivni bili. Na kraju je etnički nacionalizam u Jugoslaviji doveo i do pada socijalističkog represivnoga sustava, izgradnje nacionalnih država i uspostavi liberalnih demokracija.

Međutim, unatoč tom povijesnom trijumfu principa etničkog nacionalizma, ostala je negativna percepcija etničkog nacionalizma, koji je, po nekakvoj inerciji, percipiran kao glavni uzrok rata u bivšoj Jugoslaviji. Na nacionalne države nastale (ratnim) raspadom bivše Jugoslavije i na nacionalizam uopće, pala je u javnosti sjenka krivnje kao uzročnike rata. To je provlađujuća interpretacija rata u Jugoslaviji, koja kaže da su za ratni raspad Jugoslavije krivi etnički nacionalisti i njihove vođe, prije svega Tuđman i Milošević. To je ona nivelirajuća kletva na “nacionaliste svih boja”, koja se održala i u svakodnevnom žargonu ljudi građanske orijentacije, koja po prirodi stvari ima u sebi i određenu dozu jugonostalgije. Naime, kao da smo prije uspostave suverenih nacionalnih država na ovim prostorima živjeli u kakvom anacionalnom građanskom raju, gdje su svi ljudi bili braća, a onda su odnekuda iz devetnaestoga stoljeća izronili zli nacionalisti i srušili tu socijalnu utopiju izazivajući etničke sukobe. No, tu negativnu sliku nacionalizma su, prije svega, proizvele i naokolo distribuirale “prosvijećene” intelektualne i političke elite, kako kod nas, tako i na Zapadu. Tako je u intervjuu “Globusu” prije neki dan, poznati njemački filozof i ikona suvremene ljevice, Jürgen Habermas, izjavio:

“Uvijek sam mislio da je Jugoslavija trebala ostati zajedno. Taj raspad je bio tragedija. Genscher je napravio strahovitu pogrešku, strahovitu, s tim preranim priznanjem Hrvatske. To je bila velika greška”, izrekao je u jednom dahu. “Jugoslavija je bila predivan projekt”, zaključio je, pomalo iznenađujuće, Habermas.

Čuđenju novinara “Globusa” ovdje doista nema mjesta. Habermas je, bacivši kletvu na Genschera i njemačko priznanje hrvatske nacionalne države, samo izveo logičan zaključak iz svoje pozicije socijalističkog internacionalista i prosvjetiteljskog teoretičara komunikativnog djelovanja. Koncept Jugoslavije je bio prosvjetiteljski koncept etatističke “izgradnje nacije” odozgo i stvaranja novog, građanskog, jugoslavneskog nacionalnog identiteta, koji je trebao biti suprotstavljen “nazadnom” etničkom nacionalizmu i partikularnim etničkim identitetima. Ima li išta logičnije od filozofske i prosvjetiteljske obrane građanske “općosti” nasuprot etničkim “posebnostima”? Takva interpretacija čini se moralno neutralnom, nepristranom i posve objektivnom i pravednom presudom etničkome nacionalizmu.

Etnički rat ili rat protiv etničkog nacionalizma?

Međutim, ako pogledamo malo pobliže tu sliku i analiziramo same aktere sukoba, vidjet ćemo da takva percepcija ne samo da ne drži vodu, nego nije baš ni moralno neutralna, niti građanski nepristrana. Prije svega, reći za Slobodana Miloševića, ako se složimo da je on bio glavni pokretač rata u Jugoslaviji, da je bio etnički nacionalist, može pobuditi izvjesne ozbiljne dvojbe. Nije tajna da je srpski etnički nacionalizam u ideji stvaranja jugoslavenske nacije vidio svoj prirodni produžetak, zbog etnički dominantnog položaja srpskog naroda u Jugoslaviji. Jugoslavija je bila samo drugo ime za Veliku Srbiju. Na taj način je srpski etnički nacionalizam dosta lako i prirodno inkorporiran u građanski projekt izgradnje jugoslavenske nacije. Druge nacije u Jugoslaviji ovakav projekt su manje-više prepoznale kao ugrozu za njihov vlastiti nacionalni identitet. To je omogućilo Miloševiću jednu dosta lagodnu poziciju nekoga tko nije (etnički) nacionalist, tko stoji na jednoj građanskoj i anacionalnoj poziciji, i tko se obračunava s etničkim “nacionalistima svih boja” – bilo da se radilo o albanskim iredentistima na Kosovu, hrvatskim ili slovenskim nacionalistima i separatistima – prvo institucionalno-političkim, a onda i ratnim sredstvima.

To mu je priskrbilo i simpatije mnogih na građanskoj ljevici za njegov projekt očuvanja koncepta građanske Jugoslavije. Možda je primjer jugoslavenskih praksisovaca, druženje s kojima je u korčulanskim danima i Habermasu prizvalo sentimentalne uspomene, najplastičniji primjer za ilustriranje ove veze ideje jugoslavenskog građanskog nacionalizma i Miloševićeve ratne politike devedesetih. Kao što znamo, jugoslavenski praksisovci su, kao neka vrsta filozofskih diktatora socijalističke Jugoslavije i autorizirani tumači njene revolucionarne biti, bili jedni od najvećih kritičara nacionalizma i zagovornika ideje jugoslavenske nacije. Stoga i nije čudno da su mnogi od njih, na početku gotovo svi, a ne samo notorni poput Ljubomira Tadića i Mihaila Markovića, oduševljeno pozdravili Miloševićev uspon na vlast. Bili su tu i pripadnici praksis-grupe za koje je jako teško reći da su bili nacionalisti, a koji su kasnije, tijekom devedesetih, bili na antiratnim pozicijama i protivili se Miloševićevoj politici. No, bio je to tek njihov moralni prosvjed, bez snažnog teorijskog pokrića. Milošević i njegova ratna politika bili su ružno lice njihove vlastite teorijske pozicije.

Naime, ako pogledamo Miloševićevu propagandu, tu nećemo naći puno od nacionalizma, ali ćemo naći jako puno kletvi na etnički nacionalizam i separatizam Albanaca, Hrvata, Slovenaca i drugih nacija koje nisu pristajale uz građanski koncept jugoslavenske nacije. U njegovoj propagandi bio je proskribiran i srpski etnički nacionalizam, ukoliko se on nije uklapao u ideološke uzuse njegove vizije građanskog nacionalizma (uz poruku: “ako birate ove etničke nacionaliste, izabrat ćete mržnju i rat”). Obrana socijalističkog sustava i projekta građanskog nacionalizma u povijesno nepovoljnim uvjetima urušavanja socijalizma kao “svjetskog procesa, bio je Miloševićev politički program, kojim je prikupljao sebi pristalice – biti Tito poslije Tita. Drugi su bili ti koji su bili zli nacionalisti, koji su htjeli rušiti Jugoslaviju i nisu pristajali uz velebni koncept jugoslavenske građanske nacije. Interpretacija njegove politike kao politike etničkog nacionalizma i gledanje na raspad i rat u Jugoslaviji kao na posljedicu etničkih sukoba “nacionalista svih boja”, što je, na žalost, još uvijek vladajući gledište na događanja devedesetih čak i u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, predstavlja jednostavno nerazumijevanje ideologije i politike koja je doista skrivila rat u Jugoslaviji, ako ne već i pranje savjesti i skrivanje vlastitih ideoloških kratkih nogu.

Hrvatski ogranak praksis-grupe je, iz razumljivih razloga, imao donekle drukčiju evoluciju, ali su teorijski principi bili posve isti: kritika nacionalizma i liberalnoga kapitalizma kao dva zla koja su razorila jugoslavenski utopijsko-revolucionarni projekt stvaranja građanske nacije. Međutim, kako je Tuđmanova vlast bila desno-autoritarna, oni nisu došli u iskušenje približavanja vlasti u kakvom su bile njihove beogradske kolege. Na taj način su hrvatski praksisovci, kao i uopće cjelokupna hrvatska ljevica, za sebe i svoja ideološka ubjeđenja priskrbili neku vrstu političke čednosti, čak moralne vertikale društva. Prije svega, zbog toga što su proveli devedesete u dubokoj oporbenoj zavjetrini, nije bilo preispitivanja njihove ideološke pozicije. Dapače, ta pozicija im je omogućila da se pojave u ulozi građanskih čistunaca, kritičara nacionalizma i rata, te zagovornika demokratskih ideala – ako već ne i pravih arbitara demokracije. U tom smislu je Hrvatsku zahvatio tzv. “mediteranski sindrom”, naime, sindrom zemalja poput Španjolske, Portugala ili Grčke, koje su imale desne autoritarne režime na vlasti, što je, po nekom principu automatizma, stvorilo privid da je hrvatska ljevica na strani demokracije i progresa. Oni nisu, poput svojih beogradskih kolega, došli u iskušenje da svoje ideale brane ratnom politikom i agresijom, ali su dugoročno, dvaput lošije, tim svojim idealima dali moralni aureol građanskih kritičara nacionalizma i rata kao desničarske stvari, koja sa njihovim vlastitim principima nema nikakve veze. Na žalost, ta njihova interpretacija nacionalizma kao uzroka ratnog raspada Jugoslavije je postala vladajuća dogma.

Prikazivati rat u Jugoslaviji kao sukob izazvan etničkim nacionalizmima, međutim, kao što smo vidjeli, znači samo ponavljati Miloševićevu ratnu propagandu iz devedesetih. Bio je to rat za očuvanje građanske ideje jugoslavenske nacije, rat protiv etničkog nacionalizma a ne njegova prirodna posljedica.

BiH i preživljavanje građanskog koncepta nacije

Žalosno je da je ovakva interpretacija rata u Jugoslaviji, kao rezultata “vjekovnih mržnji”, međuetničkih trvenja i bujanja etničkog nacionalizma, postala preovlađujuća i u pristupu tzv. Međunarodne zajednice. Treba se samo sjetiti koliko je nevoljno i sa koliko zakašnjenja i odlaganja Međunarodna zajednica priznavala nove nacionalne države. Treba pogledati optužbe za ratne zločine Međunarodnog suda u Haagu, koje se sve zasnivaju na kletvi protiv nacionalizma i tumačenju nacionalizma kao glavnog motora ratnih politika i ratnih zločina. Treba pogledati i kako je Međunarodna zajednica prije riskirala rat nego što bi prihvatila neka rješenja koja bi se zasnivala na etničkim podjelama, prije svega u Bosni i Hercegovini, iako bi time možda bio izbjegnut ratni razvoj događaja. Treba, na kraju, vidjeti i stvaranje i unutarnje uređenje daytonske BiH, koja je po svemu postala nasljednicom jugoslavenskog koncepta izgradnje građanske nacije (ovaj put bosanske a ne jugoslavenske), kako bismo razumjeli svu promašenost i koncepcijsko sljepilo Međunarodne zajednice za uzroke rata u bivšoj Jugoslaviji.

Danas su u Bosni i Hercegovini nekadašnju ulogu Srba u Jugoslaviji preuzeli Bošnjaci, kao većinska nacija. Na bošnjački nacionalizam se gleda kao na građanski i integralistički, što će reći dobar, dok se na nacionalizam Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini gleda kao na etnički motiviran i separatistički, što će reći – loš nacionalizam. Stara jugoslavenska matrica “izgradnje nacije” se ponavlja, sve uz aktivnu podršku Međunarodne zajednice, točnije, Kancelarije visokog predstavnika. Hrvatski i srpski nacionalizam su prokaženi kao opasno “bure baruta”, koje bi moglo uništiti svepomiriteljsku ideju građanske i od etničkih mržnji i nacionalizma čiste Bosne i Hercegovine. Naročito je nepovoljan položaj hrvatskoga naroda u Federaciji, kojemu je, iako ima status konstitutivnog naroda, za ljubav vizije unitarne i građanske Bosne i Hercegovine, oduzeto i osnovno demokratsko pravo biranja vlastitih predstavnika. Kao u kakvom tragikomičnom igrokazu opet se podržava nacionalistički unitarizam, a kritizira i odbacuje nacionalistički separatizam. Da li će naše teorijsko sljepilo i ideološke predrasude prema etničkom nacionalizmu i ovoga puta spriječiti našu spoznaju pravih uzroka etničkih trvenja i sukoba u BiH, ili ćemo ih, pak, ovoga puta ispravno prepoznati u građanskom unitarizmu a ne u nacionalističkom separatizmu? Hoće li se shvatiti da stabilnost Bosni i Hercegovini može dati samo uvažavanje etničkog nacionalizma, a da inzistiranje na unitarističkom konceptu može voditi samo daljoj radikalizaciji i destabilizaciji BiH? Bilo bi to nemalo sljepilo, pored teškog naslijeđa rata za građanski unitarizam a protiv etničkog separatizma, koji je devedesetih opustošio ove prostore.

Jasno je zašto Europska unija (ali i SAD, i to u mnogo većoj mjeri) podržava nacionalistički integralizam i ideju stvaranja unitarne Bosne, a protivi se separatizmu bosanskih Srba i Hrvata. Naime, i sam koncept Europske unije počiva na jednoj interpretaciji Drugog svjetskog rata, koja je sasvim slična onoj, još uvijek vladajućoj, interpretaciji rata u bivšoj Jugoslaviji. Prema toj interpretaciji, Drugi svjetski rat je bio produžetak nacionalističkih zavada iz Prvog svjetskog rata, a ne rat koji su izazvali totalitarni socijalistički režimi (boljševički i nacional-socijalistički) u vlastitoj borbi za prevlast. Kao glavni generator rata je ponovo optužen nacionalizam. Stoga je u Europi zaključeno da je koncept nacionalnih država “historijski prevaziđen” koncept, te da ga treba zamijeniti konceptom nadnacionalne države, kako bi se jednom zauvijek stalo na put uzroku svih ratova. U tom svom pregnuću Europska unija sasvim izvjesno ima punu potporu Sjedinjenih Država kao tradicionalnog neprijatelja etničkog nacionalizma i glavnog promotora revolucionarno-demokratske ideje građanskog nacionalizma, odnosno, kako se to habermasovski kaže, konstitucionalnog patriotizma. Koncept Europske unije, kako su već primjetili mnogi tumači, ima u ideji Jugoslavije svog cijenjenoga povijesnog predšasnika.

Relativni izborni uspjeh populističke desnice i euroskeptički orijentiranih stranaka na proteklim europarlamentarnim izborima, pak, budi nadu da Europa nije posve odustala od ideje nacionalne države, ali ni ideje slobodnog tržišta, koje sve više bivaju potisnute politikom europskoga nadnacionalnog socijalističkog projekta. Taj izborni uspjeh europske desnice je pobudio veliku zabrinutost europskih socijalista i eurokrata, pa je, između ostaloga, i bio razlogom skupu u Budimpešti, na kojem je Habermas dao svoju izjavu o Jugoslaviji kao “predivnom projektu”. Za nadati se je, zarad budućnosti europskih nacija, da će taj socijalistički projekt Europske unije definitivno propasti. Na liberalima je da prihvate ovaj val desnoga populizma u Europi i pozdrave ga kao svoju sadašnjost uz koju vežu najintimnije nade za vlastitu budućnost – jednako kao što je devedesetih bilo za pozdraviti nacionalne pokrete koji su srušili socijalizam na Istoku. Sada je vrijeme da nacionalni pokreti i obnova ideje nacionalne države dođu kraju i socijalizmu na Zapadu. Tek tada će naša epoha ispuniti svoju punu svrhu.

Izvor: Večernji list