Naime, u svemu tome kao da se uopće ne nazire pozitivno rješenje, već se samo kristaliziraju dvije strane, koje se sve više rovovski ukopavaju na svojim pozicijama. S jedne strane je lijeva koalicijska vlada koja, navodno, samo poštuje Ustav i provodi ustavni zakon o zaštiti nacionalnih manjina, čime brani europske vrijednosti, dok su s druge strane tu braniteljske udruge, vjerojatno navigirane od strane HDZ-a i pobočnih oporbenih stranaka hrvatske desnice, okupljene oko Stožera za obranu Vukovara. Prema izvještajima mainstream medija, reklo bi se da je ovo sukob između europske, građanske i tolerantne Hrvatske i one šovinističke, nazadne i netrpeljive.
Prizori razbijanja tabli sa ćiriličnim natpisima kao da potvrđuju taj prvi dojam. Ta, tko bi normalan mogao imati nešto protiv jednog pisma, zar to nije čisti anticivilizacijski čin, slika čistog barbarstva, i još na takav način – čekićem? Čini se da će se na ovoj dualističkoj, gotovo arhetipskoj slici – zakon i red protiv bezakonja i divljaštva – inzistirati u državnoj propagandi, i ne vidim da prosvjednici protiv ćirilice u Vukovaru imaju tu nekog velikog izgleda za pobjedu u ovom sukobu. Slika je odveć upečatljiva. No, ne vjerujem, s druge strane, da će i branitelji ustuknuti od svojih zahtijeva, niti da će ovo pitanje prestati raspaljivati političke strasti, ali i duboke emocije. Otuda ne vjerujem da nam ova slika nudi išta drugo osim perpetuiranja vječnog sukoba i generiranja oštrih podjela.
Ali, kao što sam rekao, ta dualistička slika je prejednostavna i lažna, identiteti su zamijenjeni i kamuflirani, optužbe pogrešno adresirane. Ako ponovo "složimo kockice" i promotrimo raspodjelu uloga, možda možemo napraviti iskorak iz ove političke rašomonijade i društvene pat pozicije do koje je ona dovela.
Prije svega treba primjetiti da u ovoj priči oko ćirilice u Vukovaru postoji (pored nezaobilazne EU i njenih "vrijednosti", bar) još jedan akter – a to su Srbi u Vukovaru i Hrvatskoj. Napokon, ovi sukobi imaju predznak i međunacionalnog sukoba Hrvata i Srba. Zašto bi se, onda, Srbi skrivali iza zakona i odluka Vlade – u maniru u kojem je to učinio Milorad Pupovac – zašto ne bi i oni rekli što zaista misle o tome, na jeziku koji je, valjda, još uvijek zajednički i Hrvatima i Srbima? Moje je mišljenje da se ovdje i Srbi u Hrvatskoj trebaju izjasniti, i da upravo oni mogu biti pozitivni katalizator koji bi doveo do rješenja ovog sukoba, a ne i dalje gurati glavu u pijesak, glumiti bijele medvjede i igrati dodijeljenu im ulogu slugu svih režima. Ako su, ili žele biti, neki klinac u ovoj političkoj zajednici, a ne tek puki objekti manipulacije svojih samoproklamovanih (ili, pak, od Udbe instaliranih) predstavnika i abonenti državnom politikom dodijeljenih im "prava", onda trebaju iznijeti svoj stav o tome. Jer, tako se postaje odgovoran i relevantan član neke političke zajednice, nepristajanjem da netko drugi govori u tvoje ime – bio on u Beogradu, kako je bilo u prošlosti, ili u Zagrebu, kako biva sada.
Otkud je to, na primjer, jezik Srba u Hrvatskoj ovaj uređeni par ćiriličnog pisma i ekavskog izgovora? Zato što je tako odlučilo Srpsko narodno vijeće, jedno potpuno neizabrano i manipulativno tijelo, koje nikog ne predstavlja, osim samo sebe? Ja, recimo, ne vjerujem da je to jezik kojim pišu i govore Srbi u Hrvatskoj. Ako mi pradjed nije pisao ćirilicom i govorio ekavicom, ne vjerujem ni da sam ja nešto stariji i pametniji od njega da bih sada počinjao jednu novu tradiciju srpske pismenosti i slovesnosti u Hrvatskoj. Ne vjerujem ni u to da Srbi i Hrvati govore različitim jezicima, uostalom, ma što pisalo u raznim pravopisima i "razlikovnim rječnicima". To su samo državne umotvorine i ideološka propaganda, uostalom, narodni jezik je isti. Na tom narodnom jeziku bi Srbi, recimo u Vukovaru, trebali objasniti svojim sugrađanima Hrvatima da im baš i nije jasno otkud je to ćirilica njihovo pismo i otkad to govore ekavicom i jezicima na kojima ne razumiju jedni druge. Možda bi trebali reći i da im baš i nije jasno kako se to gradi društvo suživota i tolerancije ako se nacionalne zajednice, koje su vijekovima živjele istim načinom života i sporazumijevale se istim jezikom, sada tjeraju u segregirane zajednice i torove, uče govoriti na drukčijim jezicima i živjeti u podjeljenom gradu, a sve u ime nekakvi "pozitivnih prava" i sličnih legislativnih čudila. To su, valjda, ti europski zakoni i formule, koje trebaju biti superiornije od onih koje je izmislila mudrost dugog niza generacija naših predaka i koje su vjekovima sasvim dobro funkcionirale?
Također, tu je i snažnim i bolnim emocijama nabijena simbolika grada koji je razrušen do temelja upravo kada su zadnji put Srbi u Hrvatskoj dopustili (a mnogi od njih se, zašto ne reći, i poveli za time) da drugi govore u njihovo ime. Tu su i nevine žrtve koje su na pravdi Boga ubijane u srpsko ime i u ime navodne zaštite ugroženih prava Srba u Hrvatskoj. Odgovornost za to trebaju preuzeti upravo Srbi u Hrvatskoj koji žele sprati tu sramotu sa svog imena, a ne davati ponovo za pravo onima koji su bili dio tog zla da i dalje govore u njihovo ime. Srbi u Hrvatskoj bi trebali, ipak, znati što Hrvatima predstavlja Vukovar, i prema tome gajiti jednak pijetet poput onog, na primjer, koji oni sami zahtijevaju od Hrvata kada se spomene Jasenovac. Te emocije treba prepoznati i uvažavati, a ne kriti se iza zakona i paragrafa. Tu ne pomaže ni skrivanje iza Ustava, niti stavljanje maske prosvijećenog Europejca, koji je sposoban, dok si dlanom o dlan, uzdići se iznad tih "prizemnih" emocija i glumiti nekakvu objektivnost. Za tu dozu ljudskosti ti ne treba Vlada, koja će ti dodijeliti nekakva "prava", koja ti ni ne trebaju, a niti su tvoja, e da bi lakše sa tobom manipulirala.
Da, svakako, ima političke manipulacije na strani braniteljskih prosvjeda protiv ćirilice u Vukovaru; da, ima i obrane privilegija; da, ima šovinizma i mržnje u svemu tome. No, to sve još uvijek ne daje za pravo Srbima u Hrvatskoj da se kriju iza te, od strane hrvatske vlade i mainstream medija, proklamirane objektivnosti i obrane zakonitosti i nekakvih europskih, civilizacijskih vrijednosti, da i dalje zabijaju glavu u pijesak pred svojim susjedima Hrvatima, i da svojom šutnjom odobravaju jednu drugu vrstu netrpeljivosti i manipulacija. Srbi u Hrvatskoj trebaju govoriti u svoje ime. Srbi u Hrvatskoj trebaju odbaciti politiku "manjinskih prava" i nekakve "pozitivne diskriminacije", kojima im mažu oči hrvatska vlada i njihove političke vođe – koji su i jedini konzumenti tih "prava", u stvari privilegija, izraženim u masnim apanažama – i konačno postati slobodni i zreli građani Hrvatske, kojima ne treba nikakav politički tutor da njima upravlja. Jer, ta navodna "prava", koja im nude EU, hrvatska vlada i njihovi samoizabrani politički predstavnici, imaju bijeli medvjedi na Sjevernom polu i pingvini u Patagoniji, a ne ljudi, pogotovo ne nacija koja želi biti slobodna i ponosna na svoje ime.
Slobodni građani Hrvatske, a među njima i Srbi u Hrvatskoj – kao, u biti, jedina politički relevantna nacionalna grupacija, preko koje, i u odnosu na koju, se umnogome definira i hrvatski nacionalni identitet – trebaju afirmirati one vrijednosti kojima ih je naučila mudrost njihovih predaka, one koje su ih stoljećima spajale i kojima su se sporazumijevali sa svojim susjedima i sugrađanima, a ne ove suvremene ljudskopravaške i europejske instant-umotvorine o "toleranciji i suživotu", koje ih uče govoriti na različitim jezicima i koje ih segregiraju u vještačke torove i nekakve "manjinske zajednice". A u torovima nema identiteta, jer je u toru teško govoriti svojim jezikom i pisati svojim pismom, onim na kojem te razumiju oni sa kojima želiš dijeliti zajedničko iskustvo života izvan tora.
Mislim, dakle, da je to jedan detalj u ovoj političkoj rašomonijadi, koji bi mogao pridonijeti da se strasti smire i nađe neki izlaz iz ove situacije. Ne bi bio znak potpunoga sumraka i ludila ako bi upravo Srbi u Hrvatskoj pozvali zakonodavce da preispitaju svoju odluku o uvođenju dvojezičnosti i ćirilice u Vukovar. To bi bio važan, ali i tek prvi korak u zahtijevanju da se potpuno preispita cjelokupna politika manjinskih prava, koja je, umjesto proklamirane integracije manjina u hrvatsko društvo, možda i više od rata, doprinijela sve većoj dezintegraciji i opasnim podjelama u hrvatskom društvu, koje je, mimo svih politika i režima, imalo vlastite socijalne mehanizme suradnje i vrlo visoke integracije – među kojima upravo nedostatak jezičke barijere nije bio zanemarljiv faktor. Svako društvo, naime, a hrvatsko tu nije izuzetak, ima svoje vlastite integrativne mehanizme socijalne kooperacije i suradnje, koje niti jedna naknadna pamet, niti kakvo prosvijećeno zakonodavstvo uvezeno izvana, može ikad efikasno nadomjestiti.
Uostalom, ne treba ti državni autoritet da bi ti dozvolio ili garantirao "pravo" da govoriš ekavski i pišeš ćirilicom, ako to želiš. Slobodni ljudi u slobodnoj zemlji govore i pišu onako kako misle i žele, a ne kako im država to propiše. Ćirilica na državnim institucijama nije simbol ničega, osim državne politike – u ovom slučaju, državne politike države koja je to prestala biti i svojevoljno se odrekla svog suvereniteta – a ne simbol kulture, tradicije ili identiteta jednog naroda. Ćirilica na državnim institucijama europske Hrvatske, dakle, može biti samo simbol EU i njene politike, politike koja svakim svojim potezom, to je sve jasnije, postaje dezintegrativni činilac hrvatskog društva.
Izvor: Republika
Nema komentara:
Objavi komentar