Jasno je da Hrvatsku iz ovog višedesetljetnog socijalističkog mraka,
koji je nedavnim odricanjem od nacionalnog suvereniteta i priključenjem
EU(SSR) postao još gušći, može izbaviti samo snažna desnica, koja bi
vodila politiku neovisnosti, nepristajanja na to da se bude samo
poslušnički servis ucjena i direktiva briselskih birokrata, desnica koja
bi stala u obranu tradicionalnih vrijednosti hrvatskog društva i
zalagala se za slobodnu tržišnu privredu.
Naime, taj spoj suverenističke politike, socijalnoga
konzervativizma i ekonomskoga liberalizma jest ono što čini obilježje
svake desničarske politike.
Takav zadatak u jednom socijalizmom i njegovim
vrijednostima zadojenom društvu, čini se za desnicu upravo
revolucionaran, jednak onome što su u Čileu, SAD-u i Velikoj Britaniji,
tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, učinili
Augusto Pinochet, Ronald Reagan i barunica Thatcher, a što se danas
ponekad naziva "konzervativnom revolucijom".
Nakon gotovo potpunog potopa HDZ-a i trijumfa ljevice
na prošlim parlamentarnim izborima, u Hrvatskoj je jedno od odlučujućih
pitanja njenog političkog života bilo može li se desnica uopće
oporaviti i na kojim temeljima. To pitanje je dodatno otežavala i činila
ga posve apstraktnim, čak iluzornim, okolnost da je sam HDZ, kao vodeća
politička snaga desnice, za vladavine Sanadera i Kosorove otišla skroz
ulijevo i praktički postala stranka lijevog centra, koja je cementirala
sustav socijalne države u Hrvatskoj.
Izbor Tomislava Karamarka za novog lidera HDZ-a činio
se prije kao izbor čovjeka koji tu došao da pokupi pinkle i objavi
fajront hrvatske desnice. Fraza o "povratku izvornim principima HDZ-a" i
"vraćanju konzervativnim, demokršćanskim korijenima", prije se činila
kao izraz nemoći i bezidejnosti, nego kao neki solidan program oporavka
(naime, kad ne ide najbolje, a nemate ideju kamo dalje, obično se
pozivate na "korijene" i "izvorne principe"). No, nekim čudom, stvari
nisu ispale onako kako su u prvi mah izgledale, a Karamarko se, usprkos
svojim osrednjim političkim i retoričkim kvalitetima, pokazao, ipak, kao
vješt politički igrač – naravno, ni to ne uvijek svojom zaslugom. Nakon
što je zakulisnim policijsko-političkim metodama konsolidirao stranku,
krenuo je čistiti stvari na desnici. Koaliranjem sa Ružom Tomašić, dobio
je glasove birača koji su se razočarali u HDZ-ovo ljevičarenje i
žestoki proeuropski smjer stranke, koje su nametnuli Sanader i ekipa.
Nakon ovog manevra, kojim je spriječio da na desnici i HDZ dobije svoje
Laburiste, Karamarko je Ružu poslao u Bruxelles. Naravno, od velike
pomoći mu je bio i premijer Milanović, koji je svojim paranoičnim
ispadima protiv desnice, tada još prilično dezorijentiranom i slabom
Karamarku dao težinu i značaj koji u tom trenutku on nije imao.
Neočekivana pobjeda HDZ-a na izborima za europarlament, označila kraj
svih nagađanja o tome ima li za desnicu u Hrvatskoj, i HDZ kao njenu
okosnicu, još uvijek nade.
U svakom slučaju, dobro je da se desnica u Hrvatskoj,
kakva-takva, konsolidirala, ali to još uvijek ništa ne znači ništa za
Hrvatsku, ukoliko desnica zaista i ne promijeni svoj smjer od
lijevo-kleptokratskog sanaderovskog socijalizma ka onom što Karamarko
naziva "povratkom konzervativnim korijenima" – ma koliko bilo upitno da
li je HDZ zaista ikad bio stranka konzervativne desnice. Što bi se dalje
moglo dešavati, u kom pravcu bi mogao krenuti HDZ i da li će išta biti
od tog "povratka korijenima", možda daje naslutiti jedna vijest, za koju
se još ne mogu odlučiti da li spada u područje bizarnoga ili, pak,
predstavlja tračak nade da se, i u ovako socijalizmom zatrovanoj i od
Boga i ljudi napuštenoj zemlji, može dogoditi nešto dobro. Radi se,
naime, o (zasad samo) spekulaciji o tome da će predsjednik HDZ-a,
Tomislav Karamarko, koji "puca" na mjesto premijera na narednim
izborima, pored ostalih, za svog savjetnika za gospodarstvo uzeti Josea
Pineru, poznatog čileanskog reformatora i bivšeg ministra rada u vladi
generala Pinocheta, koji je od politički nestabilnog i siromašnog Čilea
napravio "Švicarsku u Andama".
Vijest je zasad, uz Latinov "Dnevnik 3", prenijelo i
komentiralo tek nekoliko ljevičarskih mainstream (ovo je pleonastično
rečeno, ali ok) medija, na čelu sa "Jutarnjim listom", a za njim su,
među ostalima, to učinili i "Novi list", "SSEbiz.hr" i drugi. Naravno,
najdalje su u grotesci otišle kolege iz "Glasa Slavonije", koje su svoj
neveliki člančić o mogućoj suradnji Pinere i Karamarka uspjeli podvrći
neviđenoj torturi, kako bi u njega sabili što više ljevičarskih
stereotipija, gluposti i poluinformacija, da bi taj svoj opanjkavački
novinski čorbuljak krunisali slikom pogrešnog čovjeka. Naime, umjesto
Josea Pinere sa slike iznad teksta u "Glasu", smiješi se njegov brat
Sebastian Pinera, predsjednik Čilea. No, možda i griješim, pa se ovdje
ne radi o famoznom novinarskom neznanju, nego o vidovitosti novinara
Glasa – možda i Hrvatska jednom dobije svog Pineru za predsjednika,
umjesto aktualnog Obame?
Iako bi se, dakle, po dreci koja se digla u hrvatskim
ljevičarskim glasilima moglo zaključiti da tu, ipak, "ima nešto", sve
dok nema službene potvrde iz HDZ-a, na ovu vijest možemo gledati tek kao
na "probni balon", kojim se ispituju reakcije javnog mnijenja u
Hrvatskoj. Ono što čitavoj stvari, pak, već sada daje nešto ozbiljnosti i
težine jest spominjanje imena Stjepe Bartulice, čovjeka koji stoji iza
nedavne uspješne referendumske akcije udruge "U ime obitelji", koja se
protivi uvođenju liberalnog seksualnog obrazovanja u škole, a koja je u
Hrvatskoj vrlo brzo skupila blizu milion potpisa i bacila hrvatske
ljevičare u stanje straha i bezdanog očaja. Stjepo Bartulica je, u
sklopu iste akcije, u Hrvatsku doveo proljetos i Judith Reisman, a na
obljetnicu 20 godina pada Berlinskog zida, njegovim posredstvom je u
Hrvatskoj boravio i heroj poljskog otpora komunističkoj okupaciji, Leh
Valensa. Čak i ako od suradnje nešto bude, to još uvijek ne znači da će
HDZ – a sa njim moguće i Hrvatska – krenuti u pravcu tržišne ekonomije,
privatizacije, fiskalnog i socijalnog konzervativizma, što su obilježja
politike klasičnih konzervativnih stranaka. No, ipak daje neku nadu da u
Hrvatskoj još uvijek ima zdravog političkog razmišljanja.
General Pinochet je, kao što je poznato, nakon
izvršenog vojnog udara, koji je od vojske tražio senat, i svrgavanja
prosovjetskog predsjednika Alendea – čime je spriječio da Čile postane
nova Kuba i najgori trn u oku svakog poštenog ljevičara – sa svojom
vladom sredinom sedamdesetih krenuo u ozbiljne ekonomske reforme
bankrotiranog čileanskog socijalističkog sustava. Tek nakon Čilea su se u
takve, nešto manje doslijedne i uspješne, ali u istom duhu, krenule
Velika Britanija i SAD pod Thatchericom i Reaganom. To je promijenilo
sveopću klimu u svijetu, što je, u konačnici, dovelo do demontaže
socijalizma na Istoku i socijalne države na Zapadu, u pravcu ekonomske
liberalizacije i smanjenja uplitanja države u gospodarstvo, a što se
danas (pomalo nepravedno prema stvarnom političkom začetniku tog novog
smjera) naziva "Reagan-Thatcher revolucija". Čile je danas najbogatija i
najprosperitetnija zemlja Južne Amerike upravo zahvaljujući reformama
koje su, pod Pinocherovim političkim pokroviteljstvom, tamo proveli
"čikaški dječaci" (sljedbenici Miltona Friedmana), a njegovi građani su
ponosni vlasnici "liberite", kako se tamo naziva knjižica privatnih
mirovinskih kompanija.
Jose Pinera nije novo ime u Hrvatskoj. Pored toga što
svake godine provodi odmor na hrvatskom primorju i ovdje-ondje da
poneki intervju za hrvatske medije, on je još sredinom devedesetih, kada
se u Hrvatskoj počelo prvi puta ozbiljno razmišljati o reformi
mirovinskog sustava, sudjelovao na savjetovanju u Opatiji, kojemu su,
pored domaćih i stranih ekonomista, nazočili i predstavnici vlade.
Pinera je tada privukao veliku pažnju svojim izlaganjem o svojoj reformi
mirovinskog sustava, koju je proveo u Čileu osamdesetih, ali je, na
žalost, Hrvatska umjesto čileanskog modela potpune privatizacije
mirovinskog sustava, tada prihvatila argentinski model, koji se temelji
na sloganu tzv. međugeneracijske solidarnosti i zadržava središnju ulogu
u vlasništvu i redistribuciji sredstava mirovinskih fondova. To je, u
biti, malo reformirani stari bizmarkovski mirovinski pay-as-you-go
sustav, gdje se sredstva za mirovine namiču iz tekuće raspodjele, a ne
iz kapitaliziranih fondova, kojima upravlja privatni sektor. Točnije, iz
kapitaliziranih fondova se u Hrvatskoj financira samo zanemarljivi dio
mirovina. Kamo vode takve polovične i gotovo nikakve "reforme", može se
vidjeti iz primjera same Argentine, ali i Hrvatske. Obje imaju glomazne i
bankrotirane mirovinske sustave, koji se sve teže financiraju iz
tekućih doprinosa i predstavljaju kamen oko vrata hrvatskoga
gospodarstva, dok se granica odlaska u mirovinu stalno pomiče. Reforma
mirovinskog sustava u pravcu njegove privatizacije bi, pak, bila ključni
okidač za sveobuhvatne reforme hrvatskog gospodarskoga sustava, nakon
čega više ništa ne bi bilo isto. Zato su ljevičari i nadigli onoliku
dreku svojim plitkim ideologijskim krilaticama o "diktatoru Pinochetu"
No, ovdje i nije sporan Pinera, već više taj
pokušaj da se praznoj političkoj floskuli o HDZ-ovom "povratku izvornim
principima" da nešto smislenoga ideološkog sadržaja. Sam Pinera je i
inače čovjek koji je svojom životnom misijom učinio promoviranje svog
mirovinskog sustava i tržišne ekonomije, i vrlo je prijemčiv da ponudi
svoje savjetničke usluge svakoj zemlji koja pokaže političke volje za
tržišne ekonomske reforme. Problem je u tome da li Karamarko i njegovi
ljudi u HDZ-u imaju uopće idejnog i političkog kapaciteta da napravi
takav korak na desnici. Jer, ono što Hrvatskoj treba, nisu eksperti sa
svojim ekspertskih znanjima, formulama i planovima (toga smo se, valjda,
nagledali), već promjena ideološke paradigme – ideološka revolucija. Ne
treba nam "ekspertska vlada", već promjena vladajuće ideološke
paradigme. Promatrajući Karamarka i HDZ, teško bi se moglo doći do
takvog zaključka. No, ako nastavi da nas nas iznenađuje učincima svoje
politike nenamjeravanih posljedica, tko zna, možda se i u Hrvatskoj
dogodi čudo.
Izvor: Republika
Nema komentara:
Objavi komentar