7. lis 2015.

Odgovor veleposlaniku Ukrajine, Levčenku

Veleposlanik Ukrajine u Hrvatskoj, Oleksandr Levčenko, osvrnuo se u subotnjem broju "Večernjeg lista" na moju kolumnu od 12. rujna, u kojoj sam komentirao stvaranje medijske paranoje povodom najava ruske intervencije u Siriji, te iznio razloge zbog kojih mislim da kopnene invazije Rusa u Siriji neće biti. Dakle, u tekstu nisam bavio sovjetskom imperijalnom politikom, kao ni Brežnjevom, ni Hruščovom (čije se politike, uostalom, teško mogu pripisati Rusima, jer su obojica bili Ukrajinci), već ponudio svoje viđenje onoga što bi mogla biti današnja Putinova agenda u Siriji, a na temelju iskustva koje imamo iz ratova u Ukrajini i Gruziji. Mislim da se veleposlanik Levčenko samo pogrešno prepoznao kao adresat mojih objekcija, koje nisu bile upućene na njegovu adresu, pa samu reakciju smatram nepotrebnim rezultatom očitog nesporazuma.

Njegovu ekselenciju Levčenka najviše je šokirala moja usputna opaska da "Rusi svoje trupe ne drže ni u Ukrajini i Gruziji, pa ni u Siriji". Unatoč svim "potvrdama sa zemlje, iz zraka, i iz svemira", na koje se veleposlanik poziva, treba reći da su svi ti izvori ili nedostatni, ili već kompromitirani, da bismo takvu tvrdnju uzeli kao nedvosmisleno istinitu. Najsvježiji primjer kompromitacije takvih tvrdnji imali smo prilike nedavno vidjeti povodom “otkrića“ navodno službenog dokumenta ruskih vlasti o postojanju ruskih trupa u Ukrajini. Ispostavilo se da je taj dokument čisti falsifikat. Mnogi su ugledni novinari, koji su se pozivali na taj izvor kao vjerodostojan, kasnije glasno prosvjedovali zbog podmetanja takvih dezinformacija. I čemu uopće sada lansirati takve dezinformacije, ako navodno već imamo dobro dokumentirane potvrde i “priznanja uglednih svjetskih lidera, političara i analitičara“ da su ruske trupe (bile) na ukrajinskom tlu?

Međutim, unatoč tome što ničim nije dematirao moju usputnu opasku, njegova ekselencija Levčenko ide i korak dalje, te spekulira o mojim motivima, insinuirajući da ja "jednostavno ispunjava(m) narudžbu Moskve". Nemam ništa protiv kritike mojih stavova i neslaganja, i dopuštam da sam u krivu i da će me događaji demantirati, ali nikako ne mogu prihvatiti optužbe da pišem po nečijem nalogu. Smatram jako lošom manirom da predstavnici vlasti optužuju novinare da su strani plaćenici, tj. da „rade po narudžbi“. Moram, međutim, sa žaljenjem priznati da me ovakva optužba od strane predstavnika ukrajinskih vlasti ipak nije previše začudila, naročito nakon izvještaja o lošem stanju medijskih sloboda u Ukrajini – prijetnjama, zatvaranjima (Ruslan Kotsaba) da ne govorim o neriješenim slučajevima ubojstava (Oles Buzyna) ili pak sumnjivih samoubojstava, kojima su izloženi tamošnji novinari i kritičari režima. 

Da predstavnici ukrajinskih vlasti imaju neobičan manir u obračunavanju ne samo s domaćim, već i sa stranim novinarima, svjedoči i nedavni ukaz predsjednika Porošenka o stavljanju na “crnu listu“ 388 državljana Rusije, Izraela, Španjolske, Njemačke, Velike Britanije, i drugih zemalja, među kojima su i novinari BBC-ja, El Paisa, The Jerusalem Posta, itd. Ja takav tretman medija smatram neprihvatljivim, i uz svo žaljenje što je moja kolumna izazvala prosvjed ukrajinskog veleposlanika u Hrvatskoj – premda ga u kolumni nigdje nisam spomenuo, niti sam uopće imao na umu njegove tekstove – zbog navedene insinuacije da "ispunjavam naloge Moskve" i nade da neću dospjeti na spomenutu "crnu listu", smatrao sam neophodnim odgovoriti na osvrt njegove ekselencije na moj inkriminirani tekst.

Večernji list

Nema komentara:

Objavi komentar