Nacionalni park Hrvatska

Ako bi me ustopirao neki putnik kroz vrijeme i zamolio da mu predložim destinaciju koja ponajviše liči na bivšu SFR Jugoslaviju (a da to, ipak, ne bude Bosna), bez dvojbe bih mu predložio Hrvatsku. Tu su ostaci pokojne države ostali gotovo netaknuti, poput netaknutih dijelova prirode – čovjek bi rekao kao u kakvom nacionalnom parku.

Svega tu ima što nostalgično ex-YU srce želi. Od brkatih trgovkinja na Ininim postajama kraj autoceste, koje će vam u plastičnim čašama servirati bljutavi crni napitak, koji više liči na "divku" nego na kavu, do komunističkih praznika koji slave lažni otpor napadu na stranu zemlju kao nacionalni praznik, staraca koji defiliraju sa titovkama pred TV kamerama grleći se sa velevoljenim predsjednikom, raznih subverzivnih festivala, na kojima inteligencija pobire to više aplauza što dalje pljucne po buržaoskoj demokraciji i globalnom kapitalizmu, a bivši komunistički režim oslika ružičastim bojama "neostvarene utopije". To se zove "antifašizam", a kažu da na tom temelju počiva i ta država. U politici će tu najdalje dogurati onaj političar koji kaže da će najviše narodnih novaca spiskati na nekakve državne projekte ili planove, gotovo kao u najbolje vrijeme "petoljetki" – a kad ih spiska a Plan propadne, bit će reizabran kako bi nastavio započeto... Riječju, pravo malo vremenom neoskvrnuto komunističko retro-carstvo u ovom brutalnom neoliberalnom svijetu stoluje u Lijepoj našoj. A kažu da se u zadnje vrijeme tu može naći i kralj svih gorila – King Kong. 

Ali, otkud gorile i njihov kralj u Hrvatskoj? Zaostale od prethodnog režima. Naime, u Hrvatskoj mu je nekako bilo sigurno, pa je tu King Kong svio svoje gnijezdo.

No, šalu o King Kongu, koju je prvi izrekao hiperboli sklon premijer, na stranu. Iza te šale krije se ozbiljan slučaj. Naime, "slučaj Perković" već je uveliko probio međunarodne okvire i pretvorio se u pravi mali "skandal Perković". Eno, njegov odvjetnik i bivši komunistički državni tužitelj u "Večernjaku" već ekskluzivno "secira" njemačko pravosuđe i objašnjava ono što bi trebao raditi u njemačkoj sudnici. Pokušava spasiti što se spasti da – naime, umanjiti značaj čitavog "slučaja", koji je prerastao u skandal, nekako ispeglati onu premijerovu hiperbolu i od King Konga napraviti opet lisicu, a sve uz podršku Službi uvijek dostupnoga nacionalnog tiska i medija. No, ima li u tome uopće ičeg skandaloznoga, izuzev samog skandaliziranja i čuđenja nad onim što je svima bilo odavno jasno? Jer, što nam otkriva čitava ova, za građane Hrvatske prilično ponižavajuća i providna, zavrzlama u vezi slučaja Perković? Ništa što i već i sami nismo znali – a to je da u Hrvatskoj postoje vrlo moćni neformalni centri moći, zaostali od bivših komunističkih struktura vlasti, koji kontroliraju one formalne, legalne i demokratski izabrane centre moći. 

Poznato je da je Služba preživjela tako što je od predsjednika Tuđmana dobila opću aboliciju pod krinkom stvaranja nacionalnoga jedinstva i izgradnje suverene hrvatske države. Imenovanje starog Udbaša, Josipa Boljkovca, za ministra unutarnjih poslova je taj transfer starih struktura u novu državu zacementirao. Kažu i da je sam predsjednik Tuđman pripadao krugu Steve Krajačića, čovjeka od koga je zazirao i sam komunistički vođa Tito. Poznato je, uostalom, da je Tito, i sam obavještajac i egzekutor KGB-a za vrijeme Španjolskog građanskog rata, uopće zazirao od Službe i da je vjerovao samo Armiji, pa je Službu, nakon afere sa Rankovićem i prisluškivanjem u spavaćoj sobi, razbio na više nacionalnih službi i uskratio joj dotadašnje obilne financije iz saveznog proračuna. Te nacionalne službe su se onda nekako snašle, pa se krenulo sa osnivanjem raznih tvrtki za međunarodnu trgovinu, švercom oružja i droge, osnivanjem novih banaka, koje su služile uglavnom za pranje prljavog novca, itd. Služba je postala svojevrsna jugoslavenska Cosa Nostra, sa razgranatom mrežom unosnih ilegalnih poslova i "vanjskih suradnika" iz kriminalnih krugova. Među takvima su bili i likovi poput, recimo, Ljube Zemunca, Giške Božovića ili Arkana. Naravno, i za vršenje egzekucija političkih emigranata. Oko jedne takve egzekucije u Njemačkoj 1982. se i ovo sada sa izručenjem Perkovića i zakuhalo. 

Što znači Služba i što ona simbolizira? I koji je, otuda, značaj "slučaja Perković"? Preživljavanje, kako osobno, tako i institucionalno, bivše komunističke Službe u Hrvatskoj znači preživljavanje same kvintesencije bivšeg totalitarnog komunističkog sustava vlasti. To je sustav tajnih i paralelnih struktura vlasti, karakterističan za totalitarne režime. To je sustav koji počiva na stalnoj kontroli i teroru nad stanovništvom. Taj teror je bio vrlo ekstenzivan i surov po komunističkom osvajanju vlasti u bivšoj Jugoslaviji, ali i tijekom čitavog njenog trajanja, koji se po strahotama i broju žrtava može uspoređivati sa staljinističkim Velikim Terorom tridesetih godina. Tom teroru su bili izloženi svi, a komunistički sustav je svoj kasniji legitimitet zahvaljivao upravo tom stalnom teroru i kontroli koje je Služba provodila. Dati političke garancije i legitimitet takvim strukturama znači ovjekovječiti sam princip totalitarnog sustava vlasti. To znači zločinu dati ime normalnosti. Jer naslijeđe totalitarnog komunističkog sustava u bivšoj Jugoslaviji i nije ništa drugo nego stvaranje kulture normaliziranja zločina, normalnosti kršenja individualnih i imovinskih prava građana, institucionalno i vaninstitucionalno ogrješenje o njihova osnovna prava. U demokratskoj Hrvatskoj se zbilo upravo to – starim totalitarnim strukturama vlasti dan je pun demokratski i politički legitimitet. 

I normalne zemlje, naravno, imaju svoje tajne službe, ali su one pod institucionalnom kontrolom vlasti. U normalnoj zemlji se ne može dogoditi da se zbog jednog čovjeka iz vrha tajne službe u parlamentu po hitnom postupku izglasava Lex specialis, kao što se to zbilo u Hrvatskom saboru – bez obzira na to da li se slagali ili ne sa sadržajem tog zakona. U normalnoj zemlji se ne može dogoditi da ministrica vanjskih poslova, recimo, hitno otputuje u stranu zemlju, sve o trošku poreznih obveznika, kako bi kod tamošnjih sudova isposlovala odgodu ili reviziju neke sudske odluke, kao što se to prošle godine moglo dogoditi ministrici Pusić. U normalnoj zemlji se ne može dogoditi da predsjednik države izjavi da čovjek optužen za sudjelovanje u ubojstvu ni pod kojim uvjetima neće biti procesuiran. Tim više ako je sin dotičnoga savjetnik za sigurnost u predsjedničkom kabinetu tog istog predsjednika – funkcija koju je naslijedio, po faraonskom modelu, od svoga oca. U normalnoj zemlji se ne može dogoditi da čovjek koji je bio na tako visokom mjestu u totalitarnom sustavu vlasti u demokratskom sustavu te zemlje bude i dalje toliko značajan da se sve legalne i demokratske institucije te zemlje upregnu kako bi se osigurala nekažnjivost tog čovjeka. U normalnoj zemlji King Kong ne živi u svom prirodnom okruženju. Ili, bar, nema mogućnost da od zemlje napravi svoje prirodno okruženje i egzotični politički nacionalni park.

Kako istjerati King Konga iz Hrvatske? Donošenjem i provođenjem jednog drugog zakona – zakona o lustraciji, i njegovim dosljednim provođenjem, kao što su to mnogo ranije učinile druge bivše komunističke zemlje, poput Češke, Poljske, Istočne Njemačke, Mađarske, itd. To je jedini način da se Hrvatska oslobodi totalitarnog komunističkog naslijeđa i postane normalna demokratska zemlja, kao što to nastoji biti. Nada posve iluzorna, ukoliko uzmemo u obzir da je za takvu odluku potrebna politička volja, a da su mahom sve političke partije na neki način, moralno ili ekonomski, ucijenjene ili pod kontrolom Službe.

Izvor: Republika