Hrvatska slavi Dan državnosti, odnosno, 22 godine od proglašenja svoje
samostalnosti i suverenosti – a kao takva, samostalna i suverena,
izgleda i posljednji put. Kao klinac sam često razmišljao o tome kako bi moj život izgledao kada
bih znao točan datum svoje smrti. Pomisao nimalo ugodna. Kao stariji sam
shvatio da je takva smrt jedan prilično beznačajan događaj među mnogim
drugim događajima, ukoliko je tek puki događaj - da on ima smisao tek
kao inteligibilni, a ne realni događaj. Kao inteligibilni događaj smrt, u
stvari, znači izgubiti svoju slobodu.
Srećom, nama ljudima, kao inteligibilnim bićima (ili božjim, ako ste religiozni), to nikada nije moguće do kraja, naime, odreći se svoje slobode – ili zamisliti svoju smrt. Čak smo spremni, bar ponekad – ili bar u mislima – i žrtvovati život za slobodu. Tako vjerujemo da je, na neki način, moguće pobijediti i smrt, a svakako može obodriti naše moralno samopouzdanje. Još je stara grčka mudrost (sokratovska i stoička, primjerice) ponavljala da "život koji nije proveden u vrlini i nije vrijedan življenja", čime su htjeli reći da je sloboda važnija od života, čak najvažnija stvar na svijetu. Libertas omnibus rebus favorabilior est.
Na žalost, kako izgleda, to nije tako i sa narodima i državama, kao ljudskim tvorevinama. Naime, narodi i države, za razliku od ljudi, mogu se u potpunosti odreći svoje slobode, odnosno, da tako kažem, oni mogu zamisliti svoju smrt. U tom smislu su, na neki način, narodi i države vječni i besmrtni, kao grčki bogovi. Cijena te vječnosti je njihova sloboda. Jedan narod se može sporazumno, čak svojevoljno, odreći svoje slobode – čak može ugovoriti i točan datum svoje smrti. On se tada, kao što se to kaže, "seli iz vremena u vječnost" ili, drugim riječima, iz povijesti u posthistoriju.
Kada je Francis Fukuyama, kao jedan od prvih na Zapadu kojemu je postalo jasno da je liberalna demokracija "jedina igra u gradu", objavio da živimo na "kraju povijesti", svi su mislili da je to zgodna i efektna krilatica za opis nestanka "velikih priča" iz naših života, točnije, za oslobođenje od tereta komunističke ideološke Velike Laži pod kojom smo živjeli. No, to nije bilo tako, niti je Fukuyama pod "krajem povijesti" mislio na plimu stvaranja slobodnih i suverenih nacija, koja je devedesetih zapljusnula svijet. On je prije, po uzoru na svog učitelja Alexandra Kojevea, mislio na stvaranje nadnacionalnih institucija poput EU (Koyeve je, nakon okončanja filozofske karijere, postao jedan od visokih službenika EEZ-a, prethodnice današnje EU), a ne toliko na oslobođenje naroda koji su živjeli pod okupacijom totalitarnih komunističkih režima. (A i njegov pojam "liberalne demokracije" je dosta upitan, i teško bi se mogao poklopiti sa stvaranjem novih nacionalnih država ili sa promocijom "neoliberalnog" modela slobodnog tržišta. Prije je to neka vrsta konzervativnog homagea vrednotama socijaldemokratske države blagostanja. No, to je već druga priča.)
Utoliko je Fukuyamino proročanstvo, bar u prvu ruku, "omašilo", ali, ipak, na kraju pogodilo metu. A i dosta je jasno da smo u postkomunističkoj eri prije bili svjedoci "povratku povijesti" i "zanimljivim vremenima", nego njezinu kraju. Mnogi su narodi tada zadobili ili povratili svoju slobodu, među njima i hrvatski narod. No, paralelno s tim procesom, tekao je i proces ostvarivanja fukuyaminsko-koyevljevsko-hegelovske vizije "kraja povijesti", koju danas oličava Europska unija. Cijena ulaska u tu nadnacionalnu zajednicu jest odricanje od svoje izborene slobode, od mogućnosti donošenja odluka, bilo političkih, bilo moralnih, dobrih ili loših, svejedno, a time i od svoje povijesti. Odluke će donositi netko drugi, dobre ili loše, svejedno. Jedino slobode odlučivanja neće biti. Sloboda nekad, izgleda, zna biti prevelik teret.
I prethodni komunistički režimi su sebe smatrali "povijesnima", ali, shodno svojoj dijalektici, i posthistorijskima. Naime, smatrali su da se sa njima povijest završava, da je njihova "povijesna misija" ukidanje dotadašnje povijesti. U neku ruku i jest – utoliko što je pod komunizmom bila ukinuta sloboda, kao osnovni motor povijesti.
Mnogi u Hrvatskoj i danas na Europsku uniju gledaju kao na ispunjenje hrvatske "povijesne zbiljnosti", a na priključenje Hrvatske EU kao na značajan povijesni datum. Ljevičari u njoj vide instrument ostvarivanja svih nada i ideala koje su polagali u prethodnu Jugoslaviju, dok na period nacionalne samostalnosti i slobode više gledaju kao na "povijesna bespuća" i kratki, neželjeni intermezzo između dviju posthistorijskih "usuda" Hrvatske. Desničari u priključenju EU vide povratak Hrvatske europskom kulturnom krugu i njeno izvlačenje iz balkanske povijesne kaljuge. Liberali, pak, u EU vide značajan instrument za centralističko nametanje liberalnih vrednota – poput slobodnog tržišta ili gay brakova, i sličnog – "odozgo", kad je hrvatski narod dovoljno zatucan pa ne želi te vrednote prihvatiti demokratski i "odozdo".
No, sve su to ideološke interpretacije ovog povijesno-nepovijesnog (ako tako mogu reći) trenutka – i otuda lažne. Jedini ispravan pogled na ulazak Hrvatske u EU jest pogled na povijest iz moralnoga ugla, a on kaže da je to datum kada se Hrvatska odrekla svoje samostalnosti i slobode. Drugim riječima, kada se odrekla mogućnosti da ostvari svoju moralnu egzistenciju, jer jedino slobodni ljudi i narodi mogu biti i moralna bića.
Postoji još jedan "povijesni" argument, kojim se pokušava legitimirati ovo odricanje Hrvatske od svoje slobode, a to je da su jednostavno okolnosti takve i da Hrvatska ne želi ostati "po strani" od tijeka povijesti. Drugim riječima, "kud svi Turci, tu i mali Mujo". No, istina je da se značajne povijesne odluke, koji nam često služe kao "povijesni znak" (signum historicum), veoma često donose unatoč okolnostima i unatoč tome što nam situacija moguće ne ide na ruku. Takva je, recimo, bila odluka hrvatskog naroda na referendumu za samostalnost i izdvajanje iz SFRJ, koja je donešena gotovo jednoglasno i unatoč lošim političkim i drugim prilikama. To je događaj koji se pamti. Ako ga usporedimo, na primjer, sa referendumom o priključenju EU, koji je prvo bio institucionalno falsificiran, sa lažnim biračkim spiskovima, zbog uspjeha kojeg je prethodno izvršeno nasilje nad Ustavom, da bi zatim za njega agitirala i vlast i opozicija i komesari EU, pa je opet čitava ta ujdurma polučila vrlo slabe rezultate – onda vidimo razliku između povijesne odluke jednog naroda za slobodu i posthistorijske odluke za ropstvo.
Prvi datum će se, svakako, i dalje pamtiti, mada vjerojatno samo sa sjetom i nelagodom. Više kao podsjećanje na slobodu izgubljenu vlastitom krivnjom. Drugi se neće pamtiti, ako već nije i zaboravljen – s pravom. Bit će to samo jedan događaj među drugim događajima, tek jedna beznačajna smrt. No, historijsko pamćenje i opterećivanje slobodom, poviješću i sličnim tricama, ionako nije odlika posthistorijskih društava, kakvim će Hrvatska za tjedan dana postati.
Srećom, nama ljudima, kao inteligibilnim bićima (ili božjim, ako ste religiozni), to nikada nije moguće do kraja, naime, odreći se svoje slobode – ili zamisliti svoju smrt. Čak smo spremni, bar ponekad – ili bar u mislima – i žrtvovati život za slobodu. Tako vjerujemo da je, na neki način, moguće pobijediti i smrt, a svakako može obodriti naše moralno samopouzdanje. Još je stara grčka mudrost (sokratovska i stoička, primjerice) ponavljala da "život koji nije proveden u vrlini i nije vrijedan življenja", čime su htjeli reći da je sloboda važnija od života, čak najvažnija stvar na svijetu. Libertas omnibus rebus favorabilior est.
Na žalost, kako izgleda, to nije tako i sa narodima i državama, kao ljudskim tvorevinama. Naime, narodi i države, za razliku od ljudi, mogu se u potpunosti odreći svoje slobode, odnosno, da tako kažem, oni mogu zamisliti svoju smrt. U tom smislu su, na neki način, narodi i države vječni i besmrtni, kao grčki bogovi. Cijena te vječnosti je njihova sloboda. Jedan narod se može sporazumno, čak svojevoljno, odreći svoje slobode – čak može ugovoriti i točan datum svoje smrti. On se tada, kao što se to kaže, "seli iz vremena u vječnost" ili, drugim riječima, iz povijesti u posthistoriju.
Kada je Francis Fukuyama, kao jedan od prvih na Zapadu kojemu je postalo jasno da je liberalna demokracija "jedina igra u gradu", objavio da živimo na "kraju povijesti", svi su mislili da je to zgodna i efektna krilatica za opis nestanka "velikih priča" iz naših života, točnije, za oslobođenje od tereta komunističke ideološke Velike Laži pod kojom smo živjeli. No, to nije bilo tako, niti je Fukuyama pod "krajem povijesti" mislio na plimu stvaranja slobodnih i suverenih nacija, koja je devedesetih zapljusnula svijet. On je prije, po uzoru na svog učitelja Alexandra Kojevea, mislio na stvaranje nadnacionalnih institucija poput EU (Koyeve je, nakon okončanja filozofske karijere, postao jedan od visokih službenika EEZ-a, prethodnice današnje EU), a ne toliko na oslobođenje naroda koji su živjeli pod okupacijom totalitarnih komunističkih režima. (A i njegov pojam "liberalne demokracije" je dosta upitan, i teško bi se mogao poklopiti sa stvaranjem novih nacionalnih država ili sa promocijom "neoliberalnog" modela slobodnog tržišta. Prije je to neka vrsta konzervativnog homagea vrednotama socijaldemokratske države blagostanja. No, to je već druga priča.)
Utoliko je Fukuyamino proročanstvo, bar u prvu ruku, "omašilo", ali, ipak, na kraju pogodilo metu. A i dosta je jasno da smo u postkomunističkoj eri prije bili svjedoci "povratku povijesti" i "zanimljivim vremenima", nego njezinu kraju. Mnogi su narodi tada zadobili ili povratili svoju slobodu, među njima i hrvatski narod. No, paralelno s tim procesom, tekao je i proces ostvarivanja fukuyaminsko-koyevljevsko-hegelovske vizije "kraja povijesti", koju danas oličava Europska unija. Cijena ulaska u tu nadnacionalnu zajednicu jest odricanje od svoje izborene slobode, od mogućnosti donošenja odluka, bilo političkih, bilo moralnih, dobrih ili loših, svejedno, a time i od svoje povijesti. Odluke će donositi netko drugi, dobre ili loše, svejedno. Jedino slobode odlučivanja neće biti. Sloboda nekad, izgleda, zna biti prevelik teret.
I prethodni komunistički režimi su sebe smatrali "povijesnima", ali, shodno svojoj dijalektici, i posthistorijskima. Naime, smatrali su da se sa njima povijest završava, da je njihova "povijesna misija" ukidanje dotadašnje povijesti. U neku ruku i jest – utoliko što je pod komunizmom bila ukinuta sloboda, kao osnovni motor povijesti.
Mnogi u Hrvatskoj i danas na Europsku uniju gledaju kao na ispunjenje hrvatske "povijesne zbiljnosti", a na priključenje Hrvatske EU kao na značajan povijesni datum. Ljevičari u njoj vide instrument ostvarivanja svih nada i ideala koje su polagali u prethodnu Jugoslaviju, dok na period nacionalne samostalnosti i slobode više gledaju kao na "povijesna bespuća" i kratki, neželjeni intermezzo između dviju posthistorijskih "usuda" Hrvatske. Desničari u priključenju EU vide povratak Hrvatske europskom kulturnom krugu i njeno izvlačenje iz balkanske povijesne kaljuge. Liberali, pak, u EU vide značajan instrument za centralističko nametanje liberalnih vrednota – poput slobodnog tržišta ili gay brakova, i sličnog – "odozgo", kad je hrvatski narod dovoljno zatucan pa ne želi te vrednote prihvatiti demokratski i "odozdo".
No, sve su to ideološke interpretacije ovog povijesno-nepovijesnog (ako tako mogu reći) trenutka – i otuda lažne. Jedini ispravan pogled na ulazak Hrvatske u EU jest pogled na povijest iz moralnoga ugla, a on kaže da je to datum kada se Hrvatska odrekla svoje samostalnosti i slobode. Drugim riječima, kada se odrekla mogućnosti da ostvari svoju moralnu egzistenciju, jer jedino slobodni ljudi i narodi mogu biti i moralna bića.
Postoji još jedan "povijesni" argument, kojim se pokušava legitimirati ovo odricanje Hrvatske od svoje slobode, a to je da su jednostavno okolnosti takve i da Hrvatska ne želi ostati "po strani" od tijeka povijesti. Drugim riječima, "kud svi Turci, tu i mali Mujo". No, istina je da se značajne povijesne odluke, koji nam često služe kao "povijesni znak" (signum historicum), veoma često donose unatoč okolnostima i unatoč tome što nam situacija moguće ne ide na ruku. Takva je, recimo, bila odluka hrvatskog naroda na referendumu za samostalnost i izdvajanje iz SFRJ, koja je donešena gotovo jednoglasno i unatoč lošim političkim i drugim prilikama. To je događaj koji se pamti. Ako ga usporedimo, na primjer, sa referendumom o priključenju EU, koji je prvo bio institucionalno falsificiran, sa lažnim biračkim spiskovima, zbog uspjeha kojeg je prethodno izvršeno nasilje nad Ustavom, da bi zatim za njega agitirala i vlast i opozicija i komesari EU, pa je opet čitava ta ujdurma polučila vrlo slabe rezultate – onda vidimo razliku između povijesne odluke jednog naroda za slobodu i posthistorijske odluke za ropstvo.
Prvi datum će se, svakako, i dalje pamtiti, mada vjerojatno samo sa sjetom i nelagodom. Više kao podsjećanje na slobodu izgubljenu vlastitom krivnjom. Drugi se neće pamtiti, ako već nije i zaboravljen – s pravom. Bit će to samo jedan događaj među drugim događajima, tek jedna beznačajna smrt. No, historijsko pamćenje i opterećivanje slobodom, poviješću i sličnim tricama, ionako nije odlika posthistorijskih društava, kakvim će Hrvatska za tjedan dana postati.
Izvor: Republika
Nema komentara:
Objavi komentar